Kad sam prije četiri godine selio u Slovačku, jedan od prioriteta na mom popisu bio je i izbor domaćeg nogometnog kluba kojeg ću pratiti, virtualno i uživo. Kao mazohistu s bogatim iskustvom (navijač Hajduka s preko 25 godina paćeničkog staža), bilo mi je lako identificirati se s fanovima Spartaka – duga tradicija (klub osnovan 1923.), vjerna baza navijača (Trnava je u biti jedini nogometni grad u Slovačkoj), sjajna generacija u 60-im i 70-im godinama prošlog stoljeća koja je harala Čehoslovačkom i igrala važnu ulogu u europskim natjecanjima… čak im je i nadimak Bili Andeli.
Ono što me najviše približilo njima je – čekanje. Naime, već spomenuta sjajna generacija donijela je Trnavi jedinih pet naslova prvaka, osvojenih u šest godina. Otada su uzeli nekoliko kupova, u slovačkoj ligi su tri puta bili drugi, sve skupa s pet bodova zaostatka. Close but no cigar, rekli bi Ameri.
I onda je došla ova sezona – doveden je novi trener Nestor El Maestro. Englez po državljanstvu, zapravo Srbin Nestor Jevtić, brat poznatijeg Nikon Jevtića (pomoćni trener), velikog talenta i ikone Football Managera koji nikad nije ispunio ta velika očekivanja. Trnava je pod njim igrala čvrsto, primivši samo 20 golova u 30 utakmica. Istini za volju, nisu puno više ni zabili – 41, a najčešći rezultat na njihovim utakmicama je bio 1:0. U derbi utakmicama nisu briljirali i većinu su izgubili, ali su vrlo uspješno rješavali male utakmice i tako se odvajali od konkurencije koja je uredno kiksavala.
U jednom trenutku je prednost bila i 14 bodova, da bi se u Ligi za prvaka istopila i došla na 7 bodova četiri kola prije kraja. To 29. kolo, koje je prethodilo utakmici o kojoj pišem, je otvorilo Trnavi vrata raja. DAC iz Dunajske Strede, klub Mađara u Slovačkoj i glavni konkurent Trnave, je izgubio doma protiv Trenčina. Trnava je pobjedom u derbiju u Bratislavi mogla potvrditi titulu ali su, naravno, izgubili 2:1. Tada je postalo jasno da će konačna odluka vjerojatno pasti 5. svibnja u Trnavi, u izravnom dvoboju prvog i drugog na ljestvici.
U Trnavu smo došli već oko 13 sati (utakmica je bila u 17:00), kako bi ručali, prošetali gradom i osjetili atmosferu. Moram priznati da nisam znao što očekivati prije utakmice, jer Slovaci zaista nemaju puno strasti kad je nogomet u pitanju. Još pamtim Francusku 2016. i prvu povijesnu utakmicu Slovačke na Euru – šetajući centrom Bratislave prije utakmice, vidjeli smo 1 (JEDNU) osobu u dresu Slovačke. Trnava se pokazala drukčijom od Bratislave, jer smo na svakom koraku mogli sresti ljude svih generacija u bojama Spartaka. Pitao sam se što prolazi kroz glavu ljudima koji su bili tamo, na istom mjestu (samo starom stadionu), kad se uzela zadnja titula prije davnih 45 godina. Kako smo prilazili bliže stadionu tako se pojačavao i šušur, a kad smo prišli City Areni Trnava (novi stadion otvoren 2015., stadion o kakvom mi trenutno možemo samo sanjati), ostali smo šokirani – sat vremena prije utakmice se već bučno navijalo, odjekivao je cijeli kvart!
Na svoja mjesta smo došli 20-ak minuta prije početka, čisto da izbjegnemo jako sunce koje je udaralo izravno u našu tribinu. Pred sami početak je izvedena himna Spartaka, uz obaveznu šalijadu. Pošto sam došao pripremljen mogao sam i ja razviti svoj šal Hajduka. Uslijedila je i koreografija, uz žestoko navijanje s obje strane – na utakmicu je došlo i 300-400 navijača iz Strede. Ukupno je na tribinama bilo 16.800 gledatelja – nešto manje od kapaciteta, ponajviše zbog velike tampon zone oko gostiju.
Sama utakmica je bila loša, čak i za hrvatske standarde. Prvih pet minuta se nije događalo ništa, gosti su kontrolirali posjed, a onda je u sljedećih pet minuta odlučen pobjednik, samim time i prvenstvo. Prvo je u petoj minuti nakon jedne dubinske lopte branič gostiju Huk u gol-šansi srušio domaćeg Egha te je sudac pokazao na bijelu točku i pokazao žuti karton Huku. Kazneni udarac je u prednost domaćih pretvorio kapetan Godal. Tri minute kasnije je Huk preoštro startao na domaćeg igrača i zaradio i drugi žuti karton, što je bio početak kraja gostiju. Dodatno je zaiskrilo na terenu u 10. minuti, kad je jedan igrač gostiju udario domaćeg bez lopte. Ubrzo su se sve upetljali u međusobno naguravanje, palo je i nekoliko (pokušaja) udaraca, tri igrača su završila na tlu. Sudac je nakon toga solomonski isključio dvojicu najratobornijih, ostavivši tako domaće s igračem, a goste s dva igrača manje. Tu je postalo jasno da Trnava ovo neće izgubiti, jer gosti na toj vrućini s osam igrača u polju nisu mogli parirati fizički spremnijoj i brojčano nadmoćnoj momčadi Spartaka.
Srećom, utakmica se nakon tog smirila i do kraja su pokazivani samo žuti kartoni. Domaći su stvorili nekoliko šansi, ali su bili vrlo neprecizni, dok bi gosti tu i tamo pokušali iz kontre, no bez uspjeha. Potvrda pobjede i naslova je došla u 76. minuti, nakon katastrofalne greške golmana gostiju koji je pokušao predriblati Egha, no ovaj mu je uzeo loptu i potom je pospremio u praznu mrežu. Od tog trenutka su samo rijetki sjedili, jer je slavlje već polako počelo. Simpatično je bilo čuti službenog spikera koji je više puta molio domaće navijače da ne ulaze u teren prije nego ga napuste igrači gostiju. Kako da ne. Čim je sudac u trećoj minuti nadoknade odsvirao kraj, počela je invazija na teren, na koji je uz pjesmu sišlo barem pola stadiona.
Moram priznati da sam, iako mi je bilo drago zbog osvojene titule i sreće navijača Spartaka, bio pomalo sjetan (i zavidan) jer mi hajdukovci to nemamo već 13 godina, a čekat ćemo još barem jednu. Također, lijepo je bilo vidjeti navijače koji se bave svojim klubom i nose igrače na terenu, umjesto da samo “gaze, mrze i ubijaju” one na drugoj strani. Navijanje je bilo sjajno, bilo je i pirotehnike, ali je samo jedan stroboskop završio u terenu. Dobar dio navijača je i sat vremena nakon utakmice ostao na stadionu, da bi se poslije svi preselili na gradski korzo gdje se slavilo čitavu noć.
Spartak Trnava će realno, ako se ne pojača, biti premija za potencijalne protivnike u kvalifikacijama LP – njihovi Buljani će moći zadovoljno trljati ruke uz riječi “al smo pogodili”. Svejedno, mislim da navijače Spartaka, barem trenutno, nije briga za to. Nakon dugih 45 godina čekanja, napokon imaju tu toliko željenu titulu.
Vlatko Barišić
