Zadnjih smo godina svjedoci čestih rasprava oko usporedbe Serie A i Bundeslige. Upravo je potonja Italiji “otela” četvrtog predstavnika u Ligi prvaka, stoga se mnogi pitaju je li Bundesliga doista jača i bolja liga. Redovito se kao jedan od glavnih argumenata povlači pitanje stadionske arhitekture, gdje su Nijemci možda i na prvom mjestu u Europi. Moderni stadioni, popunjenost iznad 95%, a klubovi zarađuju velik novac od ulaznica, što im daje više opcija za osnažiti momčad. U Serie A vlada dijametralno suprotno stanje. Bez puno okolišanja, možemo i moramo reći da Italija ima daleko najlošije stadione od tzv. liga petice. I ne samo to, već možemo reći da kaskaju i za mnogim drugima, poput Poljske ili Turske, koji su u zadnjih 4-5 godina izgradili veliki broj novih i modernih arena, ili poput Rusije koja će za potrebe organizacije SP-a 2018. godine izgraditi 8 novih stadiona, dok će 3 biti potpuno obnovljena.
Što se Italije tiče, trenutno u cijeloj zemlji postoje samo 3 kluba koji su vlasnici svojih stadiona. Prvi koji je to postao je Juventus (druga dva su Udinese i Sassuolo), koji je na mjestu starog Delle Alpija, izgradio jedan od najmodernijih stadiona u Europi. Iako kapacitet nije prevelik (41 254 sjedećih mjesta), radi se o vrlo funkcionalnom zdanju, sa 16 ulaza, što daje mogućnost da se u slučaju požara ili nekih drugih nepogoda, cijeli prostor stadiona isprazni za samo četiri minute. U rušenje starog, te izgradnju novog stadiona, Stara dama je uložila 130 milijuna eura. Zgodno bi bilo usporediti ovu cifru s onom koju nam hrvatski “stručnjaci” serviraju za rušenje Maksimira i izgradnju novog, ili samo za izgradnju krova na zapadu i sjeveru Maksimira.
Što se tiče zarade, Juve bilježi sjajne rezultate. Početkom ove sezone, stadion je i službeno otplaćen, a od njegova otvaranja, pa sve do kraja prošle sezone, zarada iznosi oko 150 milijuna eura. U sezoni 2011/12, kada je Juventus igrao na Olimpicu, klub je od stadiona zaradio tek 10 milijuna eura. Nakon otvaranja novog stadiona zarada je u prvoj sezoni iznosila 26,3 milijuna eura, u drugoj sezoni 37,4 milijuna eura, u trećoj 40,3 milijuna eura, a u prethodnoj sezoni 45,3 milijuna eura. U istoj je sezoni dva puta oboren rekord zarade na jednoj utakmici, prvo protiv Borussie iz Dortmunda, a potom i protiv Real Madrida, kada je Juventus zaradio 3,3 milijuna eura za 41 011 prodanih ulaznica. U novoj sezoni klub cilja na 50 milijuna eura zarade od stadiona, čime bi se u prvih 5 godina na novom stadionu, ukupna zarada popela ,a 200 milijuna eura, što je oko pet puta više nego da su ostali na starom Olimpicu.
Drugi klub koji je krenuo u konkretnu izgradnju je Udinese. Stari Friuli primao je 41 tisuću gledatelja, no zbog atletske staze gledatelji su bili predaleko od terena, što je smanjilo kvalitetu gledanja, a i na takvom stadionu je teže stvoriti vatrenu atmosferu. Stoga su odlučili srušiti tribine s tri strane, te ostaviti samo glavnu, zapadnu tribinu, koja je jedina bila natkrivena. Trenutno su izgrađene tribine na dvije strane, preostaje još dovršetak južne tribine. Prošlo kolo, na utakmici protiv Palerma, upriličeno je otvaranje dosad završenog dijela, a konačan rezultat je sjajan. Pohvale na račun atmosfere pršte na sve strane, a kada se dovrši i zadnja tribina, te zaokruži prekrasan, i u potpunosti natkriven stadion (kapacitet će biti 25 144 mjesta), moći ćemo reći kako Udinese ima jedan od najljepših stadiona u ligi. Vrlo je bitno i da je 2013.godine postignut dogovor s gradom, te je Udinese dobio stadion u zakup na idućih 99 godina. U zamjenu su gradu uplatili 4,5 milijuna eura, obvezali se na rekonstrukciju stadiona, te dozvolili gradu da na stadionu godišnje organizira 15 događaja (koncerti i slične manifestacije).
Treći klub, koji je vlasnik svojeg stadiona, je Sassuolo. Tvrtka Mapei, čiji je vlasnik Giorgio Squinzi ujedno i vlasnik kluba, 2013. godine kupila je stadion za 3,75 milijuna eura od grada Reggio Emilije (27 km od Sassuola), ali ga, prema istom ugovoru, i dalje koristi nekadašnji prvoligaš Reggiana, koja trenutno nastupa u Legapro (3.liga).
Pozitivan primjer iz Torina, a potom i iz Udina, primorao je i druge da se pokrenu. Ako ništa, barem zanimljivim video uradcima. .Milan je već predstavio izgled budućeg stadiona, kapaciteta 48 tisuća gledatelja. Stadion će imati pokretni krov, a biti će dio velikog kompleksa u sklopu kojeg će se nalaziti hotel, restorani, sportska akademija, sadržaji za djeci itd. Plan je da Rossoneri na njega usele u sezoni 2018/2019, a sve to će ih koštati minimalno 240 milijuna eura, iako neke projekcije spominju cijenu oko 300 milijuna.
Što tek reći za Romu, koja je prije pola godine predstavila projekt Stadio della Roma, inspiriran rimskim Koloseumom. Radi se o golemom projektu, neki bi rekli megalomanskom, u sklopu kojeg će se, osim stadiona, nalaziti trgovački centar, 2 nebodera s poslovnim prostorima, trening kamp i mnogi drugi sadržaji. Kada će izgradnja početi, još se ne zna. Zemljište je navodno otkupljeno, te se nagađa da bi početak radova mogao biti zakazan za početak iduće godine, no službenih potvrda još uvijek nema.
Zanimljivost je što planove o izgradnji vlastitog stadiona imaju i Lazio i Inter, što bi u pat poziciju dovelo grad Milano i Talijanski olimpijski odbor, vlasnike dva najveća talijanska stadiona. Svaki od klubova izdvaja nekoliko milijuna eura godišnje za troškove najma, a bez tih novaca stadioni bi teško bili rentabilni.
Nove stadione najavljuju i u Bologni ( zasad se zna da na izgradnju planiraju potrošiti do 70 milijuna eura), Fiorentini ( 40 tisuća mjesta, no već duže od godinu dana nema nikakvih službenih informacija o početku gradnje), dok ekscentrični predsjednik Napolija, Aurelio De Laurentis, također pokušava ishoditi ili gradnju novog stadiona, ili obnovu San Paola. Predstavljen je i plan obnove, po mnogima, najlošijeg stadiona lige, onoga u Atalanti. Stadio Atleti Azzurri d’Italia otvoren je 1928. Godine, te još uvijek nije dočekao nikakvu obnovu. Kapacitet bi se smanjio s 24 na 22 tisuće, a tribine bi bile približene terenu, kao što je slučaj u Engleskoj. Troškovi obnove procjenjuju se na 3,5 milijuna eura, od čega bi Atalanta izdvojila 2,2 milijuna, a ostatak bi pokrio grad Bergamo. Svoje su planove pred javnost iznijeli i Sampdoria i Genoa, no za početak se renovira legendarni Marassi.
Što nam govore navedeni projekti? Sigurno, u Italiji shvaćaju da su neki nove stadione iskoristili kako bi povećali svoje prihode, no diljem Europe drugačije je i vlasništvo na stadionima. I dok je u Italiji i Francuskoj stadion uglavnom u vlasništvu grada odnosno tijela javne vlasti, u Engleskoj pa i Njemačkoj drugačiji je slučaj. Ono što je i jednima i drugima zajedničko je to da su se u ligama petice u zadnjih 20 godina održavala Svjetska i Europska prvenstva (Francuska – SP 1998, Euro 2016, Njemačka SP 2006, Engleska – Euro 1996), dok su Talijani zapravo prilično loše gradili za sada već davni SP 1990.
Upravo su takva velika natjecanja zamah za izgradnju sportske infrastrukture (nekad i prilično ekonomski neisplative), no klubovi Serie A trebali bi se zapitati još nešto – kakva je ostavština Calciopolija – imaju li ljudi povjerenja u talijanski nogomet i ako ne, kako da ga poprave? Kakva je politika cijena za ulaznice? Nerijetko su u Bundesligi jeftinije karte. Osim toga, kružile su priče i da su vlasnici klubova htjeli “kruha preko pogače” preambicioznim projektima, ali i da su istražni organi stopirali projekte zbog korupcije. Također, što je i s represijom na stadionima? Dobar dio gledanosti oduzimaju i famozne navijačke kartice – “tessera del tifoso” – kojom se lakše kontrolira navijače, a istovremeno zatvaraju cijele tribine ili sektori, ako nadležni procijene da je neka utakmica rizična, a na polupraznim tribinama gubi se draž.
Kako bilo, problem je kompleksan, a i vrlo se lako ponovo navući u utrku do dna bjesomučnim trošenjem bez pokrića što je kad-tad moralo doći na naplatu. Upravo to ovih godina proživljavaju klubovi Serie A. Takva je potrošnja vladala u 90-im godinama prošlog stoljeća, kao i početkom dvijetisućetih, a mnogi se klubovi ni danas nisu oporavili. Stoga bi, ako postoji volja za dugoročnim planiranjem, trebalo dobro odvagnuti svaki euro.
Ivan Mušlek
