Na jučerašnjem derbiju između Dinama i Hajduka konačno smo vidjeli nešto ispunjenije tribine nego što je to inače slučaj kada promatramo sablasno prazan stadion Maksimir. Dio medija brže bolje je “potrčao” nahvaliti atmosferu, kao i povratak obitelji s djecom na stadion, a bilo je i onih koji su se manje ili više direktno naslađivali izostankom Bad Blue Boysa i Torcide.
GNK Dinamo i dio medija ovo smatraju velikim povratkom navijaa na Maksimir
Hajduk je privukao nešto publike na stadion, no to je dakako rezultat toga što je Dinamo podijelio tisuće besplatnih ulaznica, a ne zato jer su gledatelji navalili na blagajne kluba. Višednevna akcija gdje su se ulaznice dijelile po školama, ali i uz kupljeno pivo na kraju je urodila plodom mdash; koliko se to može smatrati dobrim urodom jer je stadion i dalje bio vrlo prazan, a brojka od 14 tisuća koja se spominje čini se prenapuhanom. No, za ovu priču svejedno je da li je uistinu bilo 4 ili 14 tisuća gledatelja, ono čime se valja pozabaviti je priča o lijepoj atmosferi.Ona je prije svega bila vrlo komorna uz tek sporadično navijanje za Dinamo, te nešto češće vrijeđanje protivničkih igrača uz “Tovarske pičke” i slične povike. Uostalom, kako je jedan forumaš napisao mdash;
“Evo moji klinci danas dobili besplatne karte za njih i mene. I odvest ću ih. Sigurno ne zbog Mamića, kojeg bih volio vidjeti u istražnom zatvoru. Čisto onak da usadim djeci animozitet prema Hajduku.”
Naravno, ne treba generalizirati ljude koji su došli i iako autor ovog teksta nema ništa protiv međusobnog navijačkog “podjebavanja” na tribinama, teško je ne primijetiti da epitet “prekrasne atmosfere” ova utakmica nije zavrijedila zato jer na njoj nije bilo vrijeđanja, nego zato jer nije bilo vrijeđanja mdash; lika i djela Zdravka Mamića. A ako dio “obitelji s djecom” tu istu djecu dovode ne kako bi naučilo kako se navija za svoj klub, nego da stvaraju mržnju prema suparniku, možda time što su izbačene navijačke skupine, problem potencijalnog budućeg nasilja i nije baš riješen. Osim naravno, ako nas za vrijeđanje i potencijalno nasilje nije briga, sve dok je bijes usmjeren prema nemoćnima, a ne prema onima koji vedre i oblače našim životima ili u ovom slučaju mdash; domaćim nogometom. Pravi medijski (a i ne samo medijski) progon slijedi ionako tek kad se okreneš protiv moćnih, a to je činjenica koju će djeca koja su bila na utakmici naučiti tek kad malo porastu. Osim ako se ne potrudimo da one moćnike zbog kojih je na 99% utakmica maksimirski stadion prazan ne uklonimo iz našeg nogometa.
Veljko Tomić
