Nekoliko klubova u Hrvatskoj prošlo je kroz proces preoblikovanja od udruga do športskih dioničkih društava, ali umjesto da se klubovi i na taj način otvore navijačima kroz jasnu vlasničku strukturu mdash; u Hrvatskoj navijači i “obični” smrtnici obično su na dnu prioriteta kad je demokratizacija domaćih klubova u pitanju. Iznimka nije niti HNK Rijeka.
Podsjetimo, priča o navijačkom dioničarstvu u riječkom klubu pojavila se odmah nakon što je klub još 2012. godine prodan Social Sport fondaciji, a Grad Rijeka je zadržala 30 posto dionica. Plan je bio da se 5 posto gradskih dionica ponudi navijačima, no dalje se od obećanja stvar pomakla nije mdash; unatoč tome da će plan prodaje istih izraditi do kraja prošle godine. Službenica Grada Rijeke za informiranje Doris Šajn prošlog je ljeta objašnjavala zašto taj proces ide tako sporo:
mdash; U proteklih nekoliko mjeseci primarno smo se posvetili zahtjevnim poslovima realizacije projekta izgradnje novog nogometnog stadiona, uz angažman svih raspoloživih stručnih kadrova Grada Rijeke na realizaciji obveza koje stoje na strani Grada Rijeke.
Gradnja stadiona i kampa na Rujevici je započela, no danas je Šajn na naš upit što je s dionicima, ponudila novo objašnjenje zašto navijači ne mogu ući u vlasničku strukturu kluba za koji navijaju:
mdash; Konačna odluka Grada Rijeke o ponudi dionica građanima ovisiti će o zaključenju ugovora između Grada Rijeke i nizozemske zaklade Social Sport, kojim se trebaju urediti međusobni odnosi daljnje zajedničke suradnje i međusobnih partnerskih odnosa u vlasništvu samog sportskog dioničkog društva, kao i objekata koji se trenutno grade, ili se uskoro trebaju početi graditi.
Obzirom da znamo da objekte koji se trenutno grade (Rujevica) ili se uskoro trebaju graditi (Kantrida) gradi tvrtka Stadion Kantrida d.o.o., a ne HNK Rijeka š.d.d. te da Grad Rijeka nema nikakav vlasnički udio u tvrtki Stadion Kantrida, zašto bi jedno ovisilo o drugom, zasad ostaje nepoznato. Osim toga, Grad Rijeka je vlasnik dionica i s njima može raspolagati kako želi i iako je dobro da postoji partnerski odnos sa suvlasnikom kluba (Social Sport fondacijom), postavlja se pitanje mdash; zašto navijači nisu dovoljno dobar partner da bi i oni mogli u skorije vrijeme postati suvlasnici kluba kojeg vole?
Biti vlasnik dionice ne znači samo da se taj papri može uokviriti i staviti na zid, nego za sobom nosi i prava i obveze koji mogu itekako doprinijeti demokratizaciji klubova, ali i građanskom aktivizmu. Osim što dioničari mogu na obaveznoj godišnjoj skupštini dioničara postaviti upravi kluba sva pitanja koja ih zanimaju te na taj način lakše uočiti eventualne nepravilnosti u radu kluba (ili naučiti kako se uspješno posluje), oni se poput malih dioničara Hajduka mogu lakše organizirati i podnositi prijave domaćim tijelima poput Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, a isto tako i europskim tijelima ako misle da se drugim klubovima na neki način ilegalno pogoduje i narušava tržišno natjecanje, obično kroz nedozvoljene subvencije.
Uz to, kroz takav građanski aktivizam podiže se razina pravne zaštite u Hrvatskoj, unaprjeđuje sustav kako bi svi imali jednake šanse, a naša zemlja se kreće u smjeru pravne države. Možda je upravo to razlog straha od demokratizacije domaćih sportskih klubova koji su i dalje, barem dijelom, u javnom vlasništvu?Doduše, treba imati na umu da je kod prodaje imovine koja je u vlasništvu lokalnih jedinica. pa tako i dionica sportskog kluba, potrebno raspisati natječaj, što je možda još jedna stava koja koči riječku administraciju. No, ako tome i je tako, nema razloga da se to jasno i transparentno ne iskomunicira.
Veljko Tomić
Ovaj tekst nastao je uz potporuFonda za pluralizamu sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
