Željko Jovanović od danas više nije Ministar znanosti, obrazovanja i sporta. Nogometna javnost se pita prestaje li ovim borba protiv nepravilnosti u hrvatskom nogomet ili će ona tek sada početi? Je li ministar Jovanović na koncu sposoban ili nesposoban ministar u resoru sporta? Ima li u njegovom radu utjecaj to što je on Riječanin, a HNK Rijeka je prošlu sezonu ostvarila povijesni uspjeh uz javnu suradnju sa zagrebačkim Dinamom (od nekoliko igrača koji su, prema informacijama iz medija, besplatno prešli iz Lokomotive i Dinama do pola plaće Krstanoviću)?
Na mjesto ministra krenuo je žestoko, najavom isušivanja nogometne močvare. Dvije i pol godine kasnije možemo kazati da u tome nije uspio. Močvara izgleda još bujnije nego 2012. Ipak, ne može se osporiti da je napravio sve zakonske predradnje potrebne da se ta močvara napokon i isuši. Donošenje Zakona o sportskoj inspekciji, nekoliko pravilnika o njenom radu, oformljen tim od 20-ak sportskih inspektora diljem Hrvatske… Za pomoćnika u resoru sporta uzeo je proslavljenog košarkaša Petra Skansija. Njih dvojica dobili su zavidan medijski prostor u svojim napadima na Mamića i njegov način vođenja Dinama, ali i utjecaja na cjelokupni hrvatski nogomet. Sitne izmjene doživio je i Zakon o sportu, jer je sport postavljen kao aktivnost od posebnog državnog interesa.
Jovanovića će nogometni zaljubljenici najviše pamtiti u direktnim okršajima sa Zdravkom Mamićem, nakon kojih Mamić izgleda još moćnije nego prije. Toliko moćno da Tomislav Svetina, direktor Dinama, prije dan-dva postavlja pitanje:
– Nakon svih ovih odluka, i to u periodu koji nam nije baš sklon, logično se zapitati jesmo li mi u Dinamu i Zdravko Mamić toliko moćni da baš sve to možemo “riješiti”? Pa zar nije logičnije da jednostavno imamo pravo?
Uostalom, uvrede koje je sipao Mamić na račun ministra i prošao nekažnjeno, te omalovažavanje od strane predsjednika HNS-a Davora Šukera, kada je zabranio da Jovanović preda pehar osvajača kupa HNK Rijeci u Rijeci, bili su jasan pokazatelj da ga se vrhuška domaćeg nogometa više niti malo ne boji.
Pravno gledajući, Ministarstvo je sportskom inspekcijom pokrenula dva postupka kontra nogometne močvare. Prvi je onaj protiv Dinama zbog toga što svi članovi ne mogu birati i biti birani po demokratskom načelu “1 član=1 glas”. Sve su ustvari isprovocirali aktivisti inicijative građana “Zajedno za Dinamo” koji su se prvo izborili da su zainteresirana strana u inspekcijskom nadzoru nad Dinamom, a na koncu su prvostupanjsko rješenje iz inspekcije Grada Zagreba i Milana Bandića prijavili drugom stupnju kojeg kontrolira sam Jovanović. Njegovo ministarstvo poništava prvostupanjsko rješenje i ponovo ga vraća Gradu Zagrebu nakon čega su oni obustavili postupak, a slučaj se vratio Ministarstvu. Unatoč najavi pomoćnika Skansija da će se uskoro donijeti konačan pravorijek on se još uvijek, dva mjeseca poslije, nije dogodio.
Drugo rješenje je ono prema HNS-u, kada su sportski inspektori donijeli odluku kojom poništavaju licence Lokomotivi (zbog povezanosti s Dinamom) i Dragovoljcu (zbog lažnog računa, dok je pravi bio pod blokadom). Navedenim klubovima prijetilo je izbacivanje iz lige, ali je sve stopirao Visoki upravni sud od kojeg još očekujemo pravorijek. Postavlja se pitanje što bi se stvarno moglo dogoditi ukoliko su Lokomotiva ili Dragovoljac pogrešno dobili licence u proteklim sezonama? Možda bi neko mogao zaključiti da time više ni danas nemaju licencu, ali takvu odluku trebao bi donijeti HNS. Zar bi stvarno HNS izbacio klubove retroaktivno, i to one kojima je, svojevremeno, progledao kroz prste? Vjerojatno ne bi, pa nas i tu očekuje dodatnih zavrzlama s vrlo upitnim ishodom.
Spomenimo i to da su upravo zbog ove odluke sportske inspekcije i FIFA i UEFA pisale hrvatskoj Vladi upozoravajući je da se politika ne bi smjela miješati u neovisnost nogometnih tijela.
Sada već bivši ministar Jovanović i njegovo Ministarstvo su pak bili nešto uspješniji u donošenju mjera namijenjenih navijačima, točnije uvođenje potrebe posjedovanja vaučera za odlazak na gostujuće utakmice. Kod toga su imali svesrdnu podršku i policije i sudstva, ali i HNS-a, pa je mjera provedena preko noći, ali je, ujedinivši navijače, neslavno propala. Danas izgleda kao da ju je predložio sam Mamić u svom pokušaju micanja nepoćudnih navijača sa stadiona, a kada se nisu pokazali kao rješenje (jer su navijači odlazili na druge tribine), odlučio ih je ukinuti. Koliko god ministarstvo ponavljalo da su vaučeri dali rezultat, jer nije bilo nereda, toliko su se kompromitirali u svojim nastojanjima u borbi za pošten nogomet, davši alat Mamiću da se obračunava s neistomišljenicima. Uostalom, ni dan-danas nije jasno tko je uopće uveo vaučere – država ili HNS. Još je manje jasno tko ih je i s kojim ovlastima ukinuo.
Novi ministar sporta je Vedran Mornar s Fakulteta elektrotehnike i računarstva u Zagrebu. Krasi ga glas da ne voli mutikaše, a zlobnici bi rekli da ih je pun domaći sport. S druge strane tvrdi da ga sport i nogomet previše ne zanimaju unatoč tome što mu je otac Zvone Mornar dugogodišnji urednik Sportskih novosti i kolumnist Slobodne Dalmacije. Zanimalo ga ili ne – biti će u njegovom resoru, a navijače/glasače zanimati će hoće li umjesto lječničkog možda inženjerski pristup pomoći srediti i unaprijediti stanje u hrvatskom nogometu? Smatra li i Mornar da je domaći nogomet močvara i ima li potrebnu mehanizaciju za melioraciju?
