Nakon smrti jednog čovjeka prije 37 godina, dugo se nekoga nije moglo nazvati “doživotnim” predsjednikom. Mirko Barišić će, prema svemu sudeći, biti na čelu Dinama dokle god ga barem većina vitalnih funkcija dobro služi. Može se pohvaliti iznimnim jubilejem, iza njega je 50 godina suradnje s Dinamom i 17 godina predsjednikovanja, s tendecijom da će se to dodatno odužiti.
Povodom toga, objavljen je veliki intervju s njim u Jutarnjem listu, iako bi se to štivo prije moglo okarakterizirati kao memoari ili njegova razmišljanja o povijesnim zbivanjima. Sličan intervju dala je i Janica Kostelić tjedan ranije, također za prijateljski nastrojenog tekstopisca u kojem je rekla sve, a zapravo nije rekla ništa.
Prema onome što smo mogli pročitati, Barišić je sjajno iskoristio svoj medijski prostor, te svoje djelovanje dugo više desetljeća prepričao na par stranica. Kad ne bismo znali o kome je riječ, i nama bi “ispadali bomboni iz usta”kada čitamo kakav je rad obilježio ovog čovjeka.
U Dinamo je došao davne 1967. godine i napredovao vrlo brzo do člana IO, no samo par godina nakon našao se na udaru jugoslavenske propagande kao nacionalist, bilo je to slavno “Hrvatsko proljeće” 1971. godine u kojem su mjesto našli npr. Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i mnogi drugi. Kako tek zvuči činjenica da se na suprotnoj strani našao zloglasni Jakov Blažević, veliki prijatelj Zdravka Mamića, ali i mnogo mnogo više (Google je vaš prijatelj). Nije ni čudno da se dotičnom stalno priviđa UDBA i udbaši uz takve prijatelje. Ono što Barišić nije pojasnio jest kako je točno uopće došao u klub par godina ranije, ako je poznato da nije bilo tko mogao dogurati do pozicije Izvršnog odbora Dinama bez amenovanja od strane politike, što je i sam potvrdio svojom naknadnom smjenom. Znači li to da je politika amenovala i njegov ulazak u klub, baš kao i izlazak?
Vratimo se još na trenutak u te godine, naime kolumnist Milan Ivkošić navodi kako je Barišić negdje u to doba bio i zaposlenik Genexa (Generealexport) , poduzeća kojim se koristila UDBA kako bi izvlačila novac iz SR Hrvatske (između ostalog). Treba li navesti kako direktor Genexa, očito zaduženog za prljave poslove tadašnje nomenklature, nije mogao biti bilo tko? Za osobu koju su navodno okarakterizirali kao nacionalista, imao je prilično dobar položaj u kadroviranju. Direktor Genexa i član IO velikog nogometnog kluba. Reklo bi se da priča koju je iznio u intervjuu nikako ne drži vodu.
Dvadesetak godina kasnije, nije se slagao s promjenom imena, ali zato jest kao šef Siemensa markama punio Croatiju, tada pod paskom namjesnika koji su upravljali klubom u ime onog ranije spomenutog disidenta. Na mjesto predsjednika uprave dolazi 2000. godine, s tankom većinom u Skupštini (22 od 39), a samo godinu dana kasnije vuče potez koji će obilježiti budućnost Dinama. Vraća u klub, već tada nevoljenog, Zdravka Mamića, koji će u narednim godinama potpuno preuzeti klub, te si osigurati sigurnu poziciju prema svim klupskim tijelima – što objašnjava nevoljkost istih tijela da procesuira njegove nepodopštine. Tandem Barišić – Mamić uskoro gasi Dinamo š.d.d. i skupa s njim briše gotovo 300 milijuna kuna duga. Paralelno s tim već (od 1998.?) postoji današnja udruga građana NK Dinamo koja nije pravni nasljednik ugašenog dioničkog društva, pa shodno tome nema pravo niti na imovinu niti obveze. Međutim, mnogo toga što je pripadalo dioničkom društvu, udruga građana prisvaja (naslovi, prvoligaški status, sponzori), ali ne i nagomilane dugove. Tako su Barišić i Mamić riješili klub dugovanja, iako će vas uvjeravati da je to posljedica njihove sposobnosti, kako je Dinamo prije njih grcao u dugovima što jest točno, ali način na koji su riješili dugove daleko je od sposobnosti, ali i časti.
Kako su godine odmicale, nominalno prvi čovjek kluba sve se manje pojavljivao, te sve više ima počasnu ulogu, a kao gospodar kluba nameće se izvršni (do)predsjednik. Nesposobnost i nevoljkost predsjednika da dovede klub u red i otvori se prema svojim članova kao udruga građana, obilježit će njegovu eru u klubu, bez obzira na minuli rad, dobar ili loš, ostat će upamćen kao onaj koji je Mamiću prepustio klub na milost i nemilost, te se okoristio kakvom lijepom riječi i lijepim tretmanom u loži sa svojom životnom pratiteljicom Božicom.
Kako se riješiti Juniora Fernandesa? Pošalji ga u Tursku.
Bez pravog odgovora na pitanje: “Zašto?”, Ivajlo Petev pokazao je izlazna vrata Junioru Fernandesu. Ono što jesmo čuli jest neuvjerljivo objašnjenje kako trener na njega ne može utjecati i kako ništa nije pokazao u proteklom periodu od kada je on trener. Ovo proljeće igrat će u petnaestoplasiranoj momčadi Turske lige, nakon neuspješne selidbe u Meksiko.
No, gledajući objektivno, ali i statistički, J. Fernandesigrao je sasvim prosječno, ništa znatno bolje ili lošije nego što je igrao od dolaska u Dinamo. Nikoga se ne može okriviti radi lošije forme, ili lošije odigrane utakmice. Stoga, mogli bismo zaključiti da osim nekog animoziteta ili nevoljenosti od strane trenera, nema realnog razloga za otpis. Kada bismo zaboravili cijelu tu situaciju na relaciji trener – igrač, većina bi konstatirala kako je riječ o ponajboljem igraču o klubu. U tome bi prednjačili naravno oni koji su ga na svakom izboru gurali i pod najbolje igrače lige, naglašavali njegove nastupe za reprezentaciju, ali istovremeno držali “figu u džepu” i samo čekali trenutak da ga se otpiše i krene uobičajena haranga (početkom sezone se isto dogodilo i klupskoj legendi Cici Kranjčaru). Kada bi sutra Bugarin odlučio vratiti Čileanca u klub i krug onih na koje računa, momentalno bi se prisjetili svega najboljeg što je pružio i kakva je zapravo individualna klasa s povremenim “mušicama”, iako ne postoji pisani ili snimljeni dokaz njegovih “mušica”.
Da se ne bi zanijeli u obrani dotičnog, posvetimo se činjenicama. Činjenica jest kako je Dinamo lani bio u financijski nezavidnoj situaciji, činjenica jest kako će novopridošlice Guilherme i Sammir dodatno opteretiti proračun, te kako se za J. Fernandesa odšteta ne može dobiti ili barem ne u prihvatljivom iznosu (barem je tako rečeno) pa je ova posudba kompromisno rješenje. Riješit ćemo ga se, ali nećemo dobiti odštetu.
Za J. Fernandesa , nakon godinu dana posudbe i teškog loma noge, plaćena odšteta od 2,5 milijuna eura. Izuzev sretnog i spretnog pogotka koji je otvorio vrata raja (Lige prvaka) protiv RB Salzburga, teško se možemo sjetiti nekog velikog napretka koji je donio njegov angažman. HNL i kupove osvajali su i Beqiraj i Čop isto kao i znatno skuplje plaćeni J. Fernandes i Soudani, dok su u europskim natjecanjima jednako sramotno prolazili. Dakle, napretka vidjeli nismo, a J. Fernandes je skupo plaćen i bit će skupo plaćan, i prema svemu sudeći potjeran iz momčadi na minimalno šest mjeseci. Tko će na sebe preuzeti odgovornost za promašenu investiciju? Ako uzmemo u obzir plaćenu odštetu i njegovu izdašnu plaću, Dinamo je samo na njega potrošio oko 5 milijuna eura bez da je napredovao rezultatski. Umjesto pokuda, dočekala ih je pohvala kako su uštedjeli nekoliko milijuna kuna ovom posudbom, a to što su na njega potrošili nekoliko desetaka milijuna kuna ranije, to nije bitno. Sve vam je to posljedica sposobnosti, iste one kojom su Barišić i Mamić vratili ogromne klupske dugove.
Igor Žuraj
