Što je hrvatskim stadionima i rimskim arenama zajedničko? Publika. Istina, na stadionima prednjače, ili barem tako želimo misliti, navijači u pravom smislu te riječi mdash; istinski simpatizeri kluba koji svoju ulogu, sa svim zadacima i realnim ograničenjima, ozbiljno shvaćaju. Nažalost, ima i onih koji su tko zna kako preživjeli dva tisućljeća i iz Rima se teleportirali u Dugopolje, na stadion “Hrvatski vitezovi” (znakovita li imena!). Dok se na terenu zaista odvijala viteška utakmica s ludim preokretom, teško je bilo ne primijetiti da sa skupinom “navijača” nešto ozbiljno nije u redu.
Dugopoljski stadion jedan je od onih na kojima je publika blizu terenu. Dvosjekli mač. Koliko god da je navijanje intenzivirano, toliko je i neizostavno verbalno iživljavanje nad igračima lakše uočljivo. Vratimo se u antički Rim. “Kruha i igara“, tako je klicao narod, što zbog dosade, što zbog gladi. Politička propaganda ne samo da ih je nahranila i zabavila, nego im je dala i (pre)važnu mogućnost da odlučuju o sudbini gladijatora. Priču o tome da je carski palac okrenut gore ili dolje značio život ili smrt, to možete objesiti mačku o rep. Razularena gomila najčešće je ta koja odlučuje. U Dugopolju je ogromna većina navijača bila očekivano izvrsna, s lijepom koreografijom, neumornim navijanjem i podrškom koja nije jenjavala. No kako u svakom žitu ima kukolja, glasna je nekolicina dobila svojih pet minuta. Naš je kolega utakmicu pratio iz prvoga reda, sa svojim šestogodišnjim sinom. On je očito jedan od onih koji em misle da dijete treba odgajati u hajdučkom duhu od malih nogu, em vjeruje da na stadionu dijete neće ništa loše naučiti. Tako bi to i trebalo biti. No što se u prvom redu do terena događa? Psovke. Ponižavanja. Verbalno silovanje pasa, majki, očeva, svetaca, trenera i ine svite koja je, eto, kriva što je XY dvaput krivo dodao loptu. I to sve metar od terena, gdje igraču pušeš za vratom i urlaš na uho. Nevolja je još veća što su se pored rubova terena za rezultat ponajviše kidali momci od 18mdash;19 godina. Kažu očevici da je pad morala bio evidentan. Na kraju krajeva, ne treba biti osobito inteligentan za uočiti poboljšanje u igri u drugom poluvremenu (naklon do poda Torcidi koja je pozvala igrače da im da podršku i kapetanu Miloviću koji je shvatio važnost simbioze navijača i igrača i svojoj momčadi ukazao na isto).
Uključivanje tinejdžera u momčad ravno je rimskom “ad bestias“. Imaš priliku doći pred publiku, dokazati se i steći slavu, a ako si igrom slučaja u Hrvatskoj, gdje su svi specijalci za sve osim za svoj posao, imaš priliku i da te ne lavovi, nego ta ista publika proguta, prožvače, ispljune i popljuje. Pa makar pobijedio 6:2. Šta njega briga za tvojih 6:2, momče, ako njegov “tiket” piza pedeset kuna, a ti mu sad na poluvremenu gubiš od tamo nekih homo habilisa iz kluba kojemu ne zna izgovoriti ime?! Šta njega briga za njihovu uigranost, vašu mladost, “lopta je okrugla” i slične floskule?! Saberi se, momče, ti igraš za njega, njegov tiket, njegovu zabavu! E, ako je tako, onda nabijmo lopte na vile, iscijepajmo stative i pustimo krave da pasu na terenu. Ako je to nogomet, ako je to navijanje, ako je to podrška voljenom klubu, nismo mi tu djecu zaslužili gledati ni teleskopom, a kamoli s metra udaljenosti.
Ako itko od takvih “navijača” luta bespućima interneta i zna čitati, sad ih pitam: možete li se sjetiti sebe sa 17mdash;18 godina? Možda su neki od vas bili poluozbiljni, radili nešto korisno od svoga života, i bravo ako jesu. Ali ako su, kao većina tinejdžera, bili “obična djeca” čija je najveća briga bila je li mater bila na primanjima, tada apeliram, štoviše, molim ih da se pokušaju staviti u kopačke tih momaka koje su tako primitivno demoralizirali 45 minuta. Pokušajte zamisliti da danas, na vašim radnim mjestima, u vas pilji na tisuće ljudi, a da oni prvi u redu, oni vama najbliži, govore kako ste nesposobni. A vi uz takav kraljevski tretman morate nastaviti raditi svoj posao, okrenuti glavu. Da, ti vam momci ne smiju odgovoriti. Ali čuli su vas. Puka je sreća što Poljud ima atletsku stazu koja navijačke bisere barem donekle drži podalje od igrača na terenu.
Navijači su važan segment kluba. Toliko važan da ih često nazivaju dvanaestim igračem, što je velika čast i odgovornost. Ponekad ta čast eskalira u euforiju, koja se pak razmaše do pozicija koje joj ne pripadaju, pa navijač misli da zna bolje od igrača, trenera, sportskog direktora, predsjednika. Dobro, krenimo onom pomirljivom “svatko ima pravo na svoje mišljenje”. Svatko ima pravo i na kritiku. Štoviše, konstruktivna je kritika često pokretač boljitka. No kritika pro forma nije ništa drugo nego bahatost i bezobrazluk. Tvoja bi baba bolje dodala? Dobro. Dovedi je. Dok ne vidim, ne vjerujem. Ti bi bolje pucao? Aha. Hajde, dođi, pucaj. Mara s pazara bi bolje posložila momčad? Može. Problem je samo što ne može. Ne može svatko biti trener ni igrač. Možemo se sad prepucavati i nabrajati neke koji su podbacili, ali za doći u prvu momčad prvoligaške ekipe moraš biti fizički, psihički i emocionalno spreman; trenirati, jesti i spavati kad ti kažu i kako ti kažu; “normalan” život voditi na kapaljku; odrasti prije svih i shvatiti da igra nije samo za igrati se, nego ti o tome ovisi karijera i egzistencija. Kao da to sve nije dovoljan teret mladom igraču, ne može prečuti komentare iz “vanjskog svijeta”. A oni su vrlo rijetko zlatna sredina. Mnogo češće čuje se “propali talent”, “izvanserijski talent”, “precijenjen”, “top 10 u Europi”… Niti jedna od krajnosti nije dobra. Pretjerane pohvale stavljaju igrača pod pritisak, pa se u želji da ne pogriješi i ne izigra povjerenje navijača zna pritajiti i pokazati minimum. Pretjerane pokude kadmdash;tad upropaste i ono što je bilo dobro.
Neki mladi igrači koje su mediji i navijači uzdizali u stratosferu sad griju klupe. To što su klupe skupe i ulaštene ne znači apsolutno ništa. Oni drugi koje “navijači” linčuju nakon jedne loše utakmice igraju u grču, i sami počevši vjerovati u ono najlošije što čuju o sebi. Uvjerena sam da vrijeđanja i gadni komentari unište više karijera nego stoperimdash;mesari i grbav teren. Kad sljedeći put Tudor, Balić, Vlašić, Ćorić ili XY učine krivi potez, razmislite prije nego što krenete s vrijeđanjem. Ne pucaju samo kosti pod pritiskom, nego i živci. Dajte im vremena da u tom paralelnom, nimalo lakom svijetu odrastu u stabilne igrače i ljude. Nemojte ih lomiti ekstremnim mišljenjima dok još nisu dovoljno jaki da se nose s tim teretom. Imajte razumijevanja, zbog mladosti, zbog zaigranosti, zbog perspektive, zbog djece na tribinama koja uče mdash; koliko od njih, toliko i od vas.
