Grad Portsmouth u kojem živi oko 200 tisuća stanovnika smješten je na samom jugu britanskog otoka. Specifičan je po vojnoj luci koja i danas predstavlja jedno od tri operativna sjedišta britanske mornarice. Osim što je poznat kao rodni grad Charlesa Dickensa, mjesto se diči i nogometnim klubom koji je osnovan 1898. godine i koji kao i grad nosi nadimak Pompey. Klub je dva puta osvojio englesko prvenstvo, sad već davnih 1949. i 1950. godine, a tome je pridodao i dva FA Cupa. Ti trofeji ga čine najuspješnijim klubom južne Engleske.
U njemu su značajan učinak ostvarili i neki hrvatski nogometaši, tako je Robert Prosinečki 2008. godine od čitatelja lokalnih novina The News, kao jedini stranac, uvršten u najbolju postavu kluba svih vremena. Niko Kranjčar je pak u dresu Portsmoutha upisao 83 nastupa te je te iste godine osvojio FA Cup, a dres Pompeya je još nosio Ivica Mornar, dok je menadžer i izvršni direktor kluba jedno kratko vrijeme bio Velimir Zajec.
Posljednjih 15mdash;ak godina klub prolazi kroz turbulentno vrijeme obilježeno velikim rezultatskim, organizacijskim i financijskim oscilacijama. U samo nekoliko godina Portsmouth je od osvajača najstarijeg kup natjecanja na svijetu, sudionika europskih natjecanja te doma mnogih engleskih i stranih reprezentativaca došao do četvrtog ranga natjecanja u engleskom nogometu, gdje se i danas nalazi.
Prvi veći financijski problemi nastupili su 1999. godine kada klub prvi put odlazi uadministration što označava situaciju da klub nije u stanju plaćati svoje dugove te sve poslove društva, osim trenerskog, preuzima povjerenik, računovođa, kojemu je zadatak da stabilizira i poboljša poslovanje, bilo smanjenjem rashoda ili prodajom imovine, odnosno igrača. On također pregovara s vjerovnicima kluba te pokušava privući nove investitore. Odlazak pod prinudnu Upravu je priznanje da dotadašnje vodstvo kluba nije radilo dobar posao te je zadnja linija obrane prije same likvidacije kluba. U ovom postupku u prioritetnom redu naplate se nalaze igrači i drugi nogometni klubovi kojima se duguje. Od sezone 2004/05. klub koji otvori ovaj proces biva kažnjen s minusom od 9 bodova na prvenstvenoj ljestvici, ako se natječe u Premier ligi, ili s minusom od 10 bodova, ako je član nižih liga.
Prva novčana kriza kod Portsmoutha riješena je tako da je klub u svibnju te godine preuzeo poduzetnik Milan Mandarić koji je odmah nakon ulaska u klub uložio novac koji je omogućio da se Pompey u relativno kratkom periodu, pod trenerskim vodstvom Harrya Redknappa, domogne financijski izdašne Premier lige. Mandarić je klub 2006. godine prodao tvrtki Devondale Investments čiji je vlasnik francuskomdash;izraelski poduzetnik Alexandre Gaydamak, ali je još jedno kratko vrijeme ostao na poziciji neizvršnog predsjednika. Gaydamak je sin Arcadija, poznatog trgovca oružjem, koji je u to vrijeme bio u vlasništvu izraelskog kluba Beitar Jerusalem.
Pod Gaydamakovim vodstvom dolazi do rekordnih investicija u igračka pojačanja, što je ubrzo popraćeno odličnim rezultatima. Klub je točno na dan kad je slavio 110. godina od osnutka osvojio FA Cup, te je po prvi put izborio nastup u jednom europskom natjecanju gdje se u grupnoj fazi sučelio s velikanom poput Milana. Međutim, već u to vrijeme zbog lošeg financijskog poslovanja, a usprkos dobrim rezultatima, dolazi do prvih problema zbog kojih je klub bio prinuđen prodati svoje ponajbolje igrače. Klub nije rastao na realnim osnovama, nego je pretjeranim zaduživanjem gradio rezultatski uspjeh koji nije bio dugog vijeka. Gaydamakovo upravljanje je u suštini bilo loše, s dugoročno štetnim posljedicama po klub te malverzacijama u osobnu korist koje ni do današnjeg dana nisu posve razriješene.Zbog tadašnje, a kod nas i danas aktualne svjetske financijske krize, Gaydamakovo poslovno carstvo se srušilo, a na kraju mandata klub je ostavio s dugom od 70 milijuna funti.
Do nove promjene u vlasničkoj strukturi dolazi već sredinom 2009. godine kada klub za jednu funtu, ali uz obećanje o saniranju dugova, preuzima Sulaiman Al Fahim. Al Fahim se nije dugo zadržao u klubu, već nakon 43 dana pod njegovim vodstvom došlo je do fizičkog sukoba s navijačima, nakon kojega se više nikad nije pojavio u blizini klupskih prostorija. Loše je procijenio stanje kluba, te je bio nedovoljno financijski potkovan da bi mogao osigurati njegov nesmetan rad, a pokušaj pronalaska partnera nije urodio plodom. Tako je nakon samo par mjeseci 90% dionica Portsmoutha prodao fondu Falcondron na čijem čelu je bio Ali almdash;Faray.
Falcondron je financirao preuzimanje kluba pomoću zajma od 17 milijuna funti koje je dobio od poduzetnika rođenog u Hong Kongu,Balrama Chainraia. Ubrzo nakon preuzimanja fond, vođen od strane almdash;Faraya, nije mogao podmirivati svoje obveze prema Chainraiu koji je zbog toga aktivirao jamstvo. Time je preuzeo fond, a i klub. U to vrijeme, zbog nemogućnosti podmirenja svojih dugova, koji su se procjenjivali na 135 milijuna funti, klub drugi put u povijesti odlazi pod prinudno upravljanje. Tako je Portsmouth postao prvi klub iz Premier lige kojem je tako nešto uspjelo, a zbog toga su kažnjeni oduzimanjem 9 bodova na tablici čime je klub dodatno usmjeren ka ispadanju iz lige. Nedugo prije toga su, zbog neisplate plaća svojim igračima, bili pod transfer embargom, što znači da nisu mogli potpisivati nove igrače.
Iako su u tom periodu, pod vodstvom Avrama Granta, plasmanom u finale FA kupa izborili plasman u europska natjecanja, njih nisu vidjeli, jer je UEFA klubu uskratila licencu. Tako su nakon ispadanja iz lige doživjeli još jedan veliki udarac.
Pompey je u drugom mandatu pod prinudnom Upravom bio u razdoblju od veljače do kolovoza 2010. godine, i ovaj put su iz nje izašli nakon što je klub ponovno preuzeo već poznati investitor Balram Chainrai. On se u klubu koji je tad nastupao u Championshipu zadržao do lipnja 2011. godine kad konce upravljanja u svoje ruke preuzima novi ulagač. Ovaj put se radilo o Rusu Vladimiru Antonovu. Ubrzo se pokazalo da navijači Portsmoutha ni ovaj put nisu imali razloga za veselje s obzirom na to da je protiv Antonova izdan nalog za uhićenje zbog malverzacija koje su se dogodile u banci sa sjedištem u Litvi, a koja je bila pod njegovim vlasništvom. Nakon uhićenja Antonov podnosi ostavku, a klub se opet nalazi u velikim financijskim dubiozama koje su dovele do toga da je po treći put u manje od 15 godina došao pod prinudnu Upravu. Upravitelj je ustvrdio da dug kluba ovaj put iznosi 58 milijuna funti.
Klub u međuvremenu doživljava još jedno preseljenje u niži rang natjecanja. Ovaj put u League One gdje su se našli prvi put nakon više od 30 godina. Međutim, to nije bio kraj rezultatske agonije jer su već iduće sezone, opterećeni odlaskom svih igrača te bodovnim minusom (mdash;10) uzrokovanim pokretanjem procesa prinudne Uprave, doživjeli još jedno ispadanje. Tako se i danas natječu u League Two, tj. četvrtom razredu engleskog nogometa.
Sva zamršena događanja u kojima se pojavljuju razni investitori sumnjivog kredibiliteta i skrivenih namjera iz raznih dijelova svijeta, a koji se više ističu svojom slatkorječivošću umjesto pozitivnim djelima, nisu mirno promatrali navijači Pompeya. Već 2009. godine u trenucima kad se klub suočava s dubokim financijskim problemima i kad budućnost nije nimalo blistava mala grupa navijača, svjesna i prilike koja im se nudi, pokreće inicijativu kojom žele osigurati da se i glas navijača ne samo čuje nego i da oni budu aktivno uključeni u rad i vodstvo kluba. Tako su željeli maksimalno povezati klub sa zajednicom u kojoj isti djeluje. U samo nekoliko mjeseci od inicijalnih sastanaka koji su održavani u lokalnim pubovima i društvenim domovima dolazi do osnivanja zaklade koja nosi ime Pompey Supporters Trust (PST).
Organizacija zaklade, podjela poslova, kao i rast njenog članstva iz dana u dan su dobivali sve veći zamah. Organizirani su okrugli stolovi na kojima se predstavljala zaklada i njena svrha, uspostavljeni su odjeli koji su komunicirali kako s medijima tako i sa svim zainteresiranim pojedincima. Ideja je zaživjela i dobivala je sve širu podršku, i od običnih građana i od bivših igrača i legendi kluba, pa sve do lokalne političke elite. U suradnji s raznim organizacijama razrađivani su mogući modeli dolaska kluba u vlasništvo zajednice, a nisu zaboravljeni ni bivši vlasnici čijom zaslugom je klub i pao u komatozno stanje. Istraživalo se njihove malverzacije te se s njima upoznavala javnost, a sve s ciljem da se odgovorni kazne te da se nešto slično u budućnosti nikada ne ponovi.Na čelu zaklade, od 2011. godine pa sve do danas, nalazi se Ashley Brown, inače menadžer u IBMmdash;u. Kao predstavnik zaklade je i jedan od tri člana Uprave kluba koji dolaze iz kvote PSTmdash;a, a zadužen je za posebne projekte te poboljšanje odnosa s navijačima.
Nakon što je klub po treći put došao u ruke prinudnog upravitelja tražio se novi investitor koji bi Portsmouth spasio od likvidacije. Uz PST još jedanput se kao zainteresirana strana javio Balram Chainrai odnosno tvrtka Portpin koja je i dalje u svom vlasništvu imala stadion Fratton Park. Međutim, iskazivanje njegova interesa izazvalo je ogromne proteste kod navijačkog korpusa koji poučen prijašnjim iskustvima nije želio dopustiti da klub još jednom padne u ruke investitoru u kojeg nemaju povjerenja. Ovaj put su svoju skepsu izrazili i čelnici Saveza te lokalne vlasti. Organizirali su potpisivanje peticije protiv njegove ponude te su odlučili i sami djelovati, odnosno poslati svoj prijedlog preuzimanja.
Predložili su model prema kojem su sami navijači preko PST trebali poslati svoju ponudu. Plan je bio da barem 2 400 navijača ulože po najmanje 1.000 funti kako bi skupili dovoljno sredstava kojima bi uspjeli postati vlasnici kluba. Promotivnim akcijama u kojima su sudjelovala i neka poznata igračka lica pozvali su navijače da uplate depozit od 100 funti kako bi tako ispitali broj zainteresiranih. Akcija je urodila plodom i zaklada je postala svjesna da njihov san nije daleko od ispunjenja. Uz podršku organizacije Supporters direct izrađena je brošura koja je na jednostavan način približila navijačima predloženi model, jasno im odgovarajući na neka ključna pitanja koja su ih mogla zanimati.
Nastavljena je borba pred sudom koja je naposljetku, 10. travnja 2012. godine, urodila plodom. Portsmouth je izašao iz razdoblja prinudne Uprave te je postao najveći klub u Engleskoj koji je u vlasništvu lokalne zajednice odnosno njegovih najvjernijih, a stadion je ponovno bio u vlasništvu kluba. U organiziranoj akciji 2.368 dioničara zaklade uspjelo je skupiti više od 2,5 milijuna funti kojim su došli u vlasništvo nešto manje od 51% dionica kluba dok je ostatak dionica preuzelo 13 pojedinaca koji su partnerski povezani sa PSTmdash;om.
Kako sama zaklada djeluje? Vlasnici zaklade mogu postati svi navijači koji su prvo uložili depozit, a potom i uplatili najmanje 1.000 funti kojima je financirano preuzimanje kluba. Svi oni koji ne mogu uložiti toliki novac mogu postati članovi zaklade, te time također sudjelovati u izboru njezine Uprave prema načelu jedan član mdash; jedan glas. Vlasnici zaklade tj. oni koji su uložili između 1.000 i 20.000 funti imaju veća prava, osim što su doživotni članovi PSTmdash;a samo oni odlučuju kad se radi o pitanjima koja se tiču emisije novih dionica ili prodaje postojećih. Njihova imena su za buduće generacije zapisana na posebnom zidu u okviru stadiona Fratton Park, a svaku utakmicu jedan od njih ima mogućnosti promatrati utakmicu iz VIP lože dok se jedan put godišnje organizira druženje igrača, trenera i rukovodećeg kadra s vlasnicima PSTmdash;a. Tako klub na razne načine pokušava iskazati svoju zahvalnost prema onima koji su bili uz njega u najtežim trenucima u dosadašnjoj povijesti. U upravi kluba uvijek sjede najmanje dva člana vodstva zaklade koji tako štite prava članova.
Ograničen broj imućnijih navijača Pompeya imao je mogućnost izravno u klub uložiti i veće novčane iznose, tako se s ulaganjem od 50 ili više tisuća funti dobiva naziv Predsjednika. Djelovanje takvih osoba je sinkronizirano s PSTmdash;om s obzirom na to da su međusobni odnosi regulirani ugovorom. Svi oni imaju mogućnost birati tri člana Uprave kluba, a osim toga dobivaju i pravo na ložu u okviru stadiona. Ako je netko uložio najmanje 200 tisuća funti, automatski dobiva pravo da sjedi u Upravi kluba.
Iako su preuzimanjem kluba predviđali da će im za otplatu oko 9 milijuna funti dugova trebati četiri godine, već nakon 18 mjeseci tj. 29. rujna ove godine izvršni direktor Pompeya Mark Catlinobjavio je da su svi dugovi iz razdoblja prinudnog upravlja podmireni te da klub može “lakše disati” i posvetiti se daljnjoj stabilizaciji i postepenom rastu koji neće biti izvan realnih mogućnosti.
Navijači Portsmoutha su svojim djelovanjem pokazali da se za klub svog života vrijedi strpljivo boriti do krajnjih granica. Privrženost klubu iskazali su i kupnjom preko 10 tisuća sezonskih ulaznica za tekuću sezonu, čime su postavili rekord za četvrti razred engleskog nogometa. Kroz postupak koji su prošli postali su iznimno informirani. Pravna, ekonomska ili računovodstvena terminologija sada je dio njihove svakodnevice. Veza između kluba koji vrednuje svakog svog člana, koji je transparentan i otvoren i koji se zalaže za načela fair playa te čitave zajednice postala je nikad jača. Sve to je rezultiralo većim prihodima koji izravno i neizravno dolaze od onih najvjernijih, a i mnogi sponzori nisu ostali imuni na sva ta događanja, nego su na obostrano zadovoljstvo pružili ruku suradnje. Navijači su spasili klub za buduće generacije te sad realnim poslovanjem i marljivim radom mogu postepeno rasti iz dana u dan, kako organizacijski tako i rezultatski. Neka njihov put bude opomena, pokazatelj i inspiracija za sve druge klubove i navijače diljem svijeta.
Karlo Propadalo
