Trla baba lan i stigao još jedan dan u kojem su u hrvatskom nogometu na svim razinama po tko zna koji put popadale maske.
Ovaj tekst nije namijenjen onima koji domaći nogomet, a i nogomet općenito, prate toliko površno da u miru mogu sjediti pred televizorima i slušati naše stručne komentatore bez da požele postojanje opcije da čuješ samo zvuk (ili muk) s terena i to je sve (kao i uvijek, čast komentatorima iznimkama).
Iz navedenog razloga neće biti ni puno okolišanja jer oko teme sudačke organizacije u hrvatskom nogometu mi kao portal okolišamo od svog postojanja, iako je dojam ‘onih s druge strane nišana’ takav da pretjerujemo s propitkivanjima, prozivanjima, etiketiranjima.
Saznanja o mjestima na kojima se izvršavala predaja i mjestima na kojima se prebrojavao i dijelio novac od (da to definiramo terminom popularnim nakon pravomoćnog sudskog postupka) ‘božićnica’ te imena ljudi koji su u svemu tome sudjelovali – informacije su koje nikada nismo i nećemo moći objaviti iz jednog jedinog razloga. Nitko od ljudi koji bi mogli dati dovoljno snažan kredibilitet tim informacijama nikada nije htio izaći javno. Razlog je jednostavan. Strah.
Ovaj put ćemo priču svesti na najsiroviju moguću razinu, što je naslov sam po sebi i najavio. Dakle, strah. Od koga? Sistema.
Tko danas predstavlja taj konkretni sistem? Bruno Marić.
Javnost se zahvaljujući raznoraznim okolnostima (od rezultata reprezentacije, pa do rezultatskog podizanja Dinama u Europi i same zanimljivosti lige) uljuljala u neki roza naočale film u kojem su odjednom stvari bez da je itko išta suštinski promijenio postale bolje ili bar prihvatljivo loše.
U takvim se okolnostima apsolutno nijedan medij ne zamara činjenicom da uprava najuspješnijeg hrvatskog nogometnog kluba (aktualnog prvaka i lidera) uredno odlazi u Bosnu i Hercegovinu po amenovanja svojih postupaka od strane pravomoćno osuđenog kriminalca i bjegunca koji i dalje (usprkos previranjima) vuče glavne konce u Maksimiru. Bad Blue Boysi su od borbe potpuno odustali, dovoljno im je što ‘tattina’ garnitura fizički više nije tu. Oni su i dalje fokusirani na nastavak obnove grupe jer ih je njihova dugotrajna borba sa sistemom (kojem je Dinamo i dalje izvor novca i utjecaja) dovela do gubitka generacija.
S druge strane Hajduk je ‘onaj drugi’ izvor utjecaja i novca sistema prestao biti nakon duge i mučne borbe, a u tome su svi okupljeni oko borbe za slobodni(ji) Hajduk najvjerojatnije uspjeli ponajviše zahvaljujući činjenici što su daleko od oltara i što u lokalnom političkom okruženju nikada od samostalnosti Hrvatske sistem nije uspio u Splitu imati konstantu kakvu ima na razini države i (do smrti Milana Bandića) Zagreba. Ipak, Hajduk se dolaskom aktualnog (‘umivenim’ HDZ-ovcima bliskog) predsjednika okrenuo tihoj politici te se nakon godina i godina javne, konstruktivne i žestoke borbe bavi gotovo isključivo sobom i svojim uskim interesima.
Kao i u slučaju Bad Blue Boys-a, razumljivo.
U otvorenoj borbi sa sistemom logično je tko odnosi pobjedu ako ne postoji jedinstvo velike većine dionika. Tužna istina s kojom se ogromna većina aktivista svih vrsta mora suočiti jest to da vas aktivizam (čak i potpuno konstruktivni) može na kraju dana dovesti samo do artikulacije problema. Za rješenje problema potrebno je da velika većina dionika djeluje okupljena oko zajedničkog interesa. Kao u slučaju oslobađanja Hajduka iz ruku sistema – razlozi djelovanja nisu bitni, bitno je da je interes većine dionika isti.
U kontekstu svega navedenog nije potrebna neka posebna razina pronicljivosti da bi se shvatilo da velikoj većini dionika nije u interesu riješiti problem sa sudačkom organizacijom u hrvatskom nogometu.
Mi smo kao portal proizašao iz udruge čiji je opis djelatnosti (između ostalog – i sada ću biti posebno dosadan ovima koji ne trzaju na naše tv komentatore) – sljedeći: “poticanje na poštivanje zakona koji se tiču sporta i sportaša, te ljudskih, naročito građanskih prava, putem istraživanja, zagovaranja i edukacije, samostalno ili u suradnji s pojedincima i organizacijama koji dijele vrijednosti Udruge – suradnja s međunarodnim i hrvatskim organizacijama/udrugama: FIFA, UEFA, HNS, HNL, FIFpro, Nogometni sindikat, Supporters direct i dr, – savjetovanje naših članova i suradnika iz područja svoje djelatnosti – promicanje i unaprjeđenje ljudskih i građanskih prava te ohrabrivanje i osnaživanje građana i građanki za što aktivnijom participacijom u procesima donošenja odluka – aktivno poticanje uključivanja članova sportskih udruga u rad čime se promiče kultura dijaloga, otvorenosti, transparentnosti i odgovornosti u sportu” – o sudačkoj organizaciji ‘crtali’ na svim mogućim razinama.
Od ovih mračnih stvari s ulice preko pravnih zavrzlama, pa do stručnih detaljnih analiza rada nogometnih sudaca od strane samih aktivnih i bivših nogometnih sudaca. Ne možete ni zamisliti koliko je volonterskog vremena, ljudstva i organizacijske sposobnosti utrošeno na takav pristup problemu koji hrvatski nogomet ima sa sudačkom organizacijom.
Nepobitna je činjenica da čelnici klubova u Hrvatskoj (ajmo se sada praviti francuske sobarice jer ništa drugo nam ne preostaje) vrlo dobro znaju kako se radio posao sa sucima (inače, spomenuti Ivan Novak u događajima koje Sportske prenose u prethodno priloženoj poveznici je danas osoba koja iz pozicije povjerenika za suđenje formalno delegira sudačke postave). Već smo objašnjavali da će u takvom okruženju – (kojem je to, nažalost, normalno i za koje je nakon pravomoćne presude za pošteno suđenje glasnogovornik Saveza na upit o daljnjim postupanjima istog poručio javnosti da se mora zapitati zašto institucije nisu same nastavile dalje s progonom) – uvijek najsočnije najglasniji (u trenucima kada podobni djelitelji pravde iskažu nesposobnost) biti upravo klupski predstavnici.
Tako je bilo i u posljednih godinu i pol tijekom kojih je Hajduk u suštini šutio. Jedni su suđenje uspoređivali s ispaljenim mecima u glavu, drugi prozivali neprijatelje sustava, treći pričali o korporacijama, a Mišković je uspio čak i raspustiti sudačku komisiju, što je bio samo jedan od pokazatelja koliko su i dalje ‘neuredni’ odnosi u Savezu.
Poslije svega proživljenog u aktualnoj sezoni gotovo pa od početka iste slušamo službeni narativ neslužbenih glasnogovornika sustava koji uporno tvrde da Hajduk ima povlašten tretman kod sudaca. Kreiraju se konstrukcije i izvode logičke akrobacije kakvih bi se posramio svak s trunkom obraza.
Poslije događaja u Koprivnici na reakciju trenera Hajduka u (partijskom stilu vođenoj) emisiji Maxsporta javnosti se osvrnuo predsjednik Komisije nogometnih sudaca Saveza, čovjek koji okolo šeta s pištoljem jer se ne osjeća dovoljno sigurno (za što su mu krivi svi drugi, a ne on i njegove životne odluke) te je po tko zna koji put pravo školski posegnuo za spominjanom primitivnom formulom kojom se ocjenjuje rad sudaca u hrvatskom nogometu: ako javnost puno galami + galame i klubovi = ajde malo to tamo smiri.
O riječima Bruna Marića je zapravo besmisleno raspravljati. To je čovjek kojeg informirana osoba nema što dalje slušati na temu stručne procjene događaja na utakmici jer on u samom uvodu pri komentiranju legalnosti pogotka Hajduka ni jednom riječju javnosti ne objašnjava zašto konkretni događaj nije kažnjiva ruka, a zašto ni konkretni duel prekršaj. On samo primjenom gore opisane formule smiruje javnost i klubove, svodeći pri tom svoju argumentaciju na: “Za mene to nije kažnjiva ruka i nije kažnjivi prekršaj”. Gotova priča.
Nastup preporoditelja sudačke organizacije u Hrvata možete pogledati koristeći otužni player tportala; ukoliko se uspijete dokopati 80. minute.
Posljedica Marićevog nastupa je prvo istupanje Hajduka na temu sudaca nakon dugo vremena. Oglasio se putem neslužbenog glasila Jakobušić koji lopticu prebacuje tamo gdje joj je i mjesto: “Već smo se ranije očitovali vezano za svu nelogičnost i nedosljednost u delegiranju sudaca. Nisam siguran da nakon ovog istupa Marić više može biti predsjednik Komisije sudaca, ali siguran sam da nema kredibilitet. Ovo je sada u domeni predsjednika HNS-a Marijana Kustića, siguran sam da je i on zainteresiran da se priča o nogometu, a ne o suđenju. Njegova je odgovornost najveća jer, za razliku od nas, može mijenjati stvari”.
Što će nam posljednji događaji, koji će se odigravati u sjeni Svjetskog prvenstva u Kataru, novoga donijeti? Hoće li oni koji su postavili Kustića na čelo Saveza vršiti dalje pritisak na njega, posljedično i Marića?
S obzirom na to da većini klubova i dionika i dalje nije u interesu raščišćivanje stanja u sudačkoj organizaciji (jer ih većinom vode ljudi koji su ovako ili onako produkt istog sistema) teško je vjerovati da ćemo svjedočiti nečem drugačijem od onog čime nas je nastupom u emisiji počastio Bruno Marić.
To je razina na kojoj ljudi iz sistema i dalje funkcioniraju i komuniciraju (čak i u svojim simpatičnim ‘sudačkim analizama’), a sve se na kraju svede na primitivni naslov ovog teksta.
I, vjerujte mi, usprkos svemu što se događalo i događa, to je i dalje dovoljno za kontrolu uzda najbitnijeg konja hrvatskog nogometa.
