Priča o Georgeu Weahu pokazuje svu moć koju nogomet ima – kako je jedan siromašni Kru iz Liberije, kojeg je odgojila baka u “kvartu” Monrovije usred močvarne šume mangrova, bez (lako) dostupne tekuće vode, ustrajnošću i talentom postao svjetski poznata zvijezda, osvajač Zlatne lopte 1995. godine, najpoznatiji Liberijac svih vremena (čak više od Massa Sarra) i, na kraju, predsjednik svoje zemlje.
Koja je šansa bila da se to dogodi? Koliki fenomen moraš biti? Kako… kako kao dijete jedne takve osobe nadmašiti svog oca? Teško, jako teško. Nije nužno jasno ni koliko djece Weah zapravo ima, još manje s kim – a, po novom, ni za koga je sve oženjen. Ne računajući usvojenu ili noviju vanbračnu djecu o kojoj se tu i tamo može pročitati. Čini se da ima četvero (ne troje) – Marthu, Georgea Juniora, Antoinette i Timothya. Kako je ovo N+, George Jr. i Timothy, obojica nogometaši, su oni koji nas jedini zanimaju. Uglavnom, između (polu)braće je razmak od 13 godina – praktički jedna cijela karijera – Juniorova je bila na zalazu ili završila taman kad je Timothyeva počela. Za Timothya ste vjerojatno čuli, za Juniora ste, ako ste i čuli, do sada ste vjerojatno i zaboravili. Pogledajmo ta dva slučaja koja su na svoj način dvije strane kovanice, dva oprečna puta na kojima kao nogometaš i sin nogometaša možete završiti.
George Jr. je rođen u Monroviji u kolovozu 1987., taman dok mu je otac doživio prvi pravi uzlet karijere – postao reprezentativac Liberije, te iz Liberije, preko Obale Bjelokosti i Africa Sportsa došao u kamerunski Tonnerre Yaoundé – koji će biti njegova odskočna daska za Europu. Odgaja ga baka dok oca nije slijedio u Francusku/Monako (hoće to tako kad ti je u državi gadan građanski rat) i potom seli u SAD gdje se Senior oženio s američkom Jamajčankom Clar Duncan. Junior je tu odrastao, prije nego što se s 14 godina pridružio školi AC Milana. Činilo se da će biti barem dobra karijera pred njim – ofenzivni veznjak visok 1.78m, s 17 godina igra za U20 reprezentaciju SAD-a i zabija par golova u par utakmica – ali, krenule su ozlijede. Ligamenti, prokletstvo “staklenih koljena”… Milan ga je, na kraju, zato pustio kad je imao tek 19 godina.
S 20 godina odlazi na probu u prašku Spartu, ali ne prolazi. Karel Jarolím je rekao da im “ne treba takav profil igrača”. Eufemizam ili ne, Junior nije prošao ni u Calaisu i potom je “nestao”. U 2009. nogomet, čini se, igra rekreativno u Švicarskoj, u petoligaškom CS Romontoisu, odakle, na samom početku 2010., prelazi u drugoligaški FC Wohlen i njegova profi karijera napokon počinje…
Toga proljeća mahom grije klupu i rijetko ulazi, a na kraju sezone tek dobiva priliku i startati… u 10 nastupa (4 st.), ne zabija i Wöhlen ga se rješava. Ipak, gura dalje u Švicarskoj – nadobudni četvrtoligaš FC Meisterschwanden ulaže u njega u želji da postigne više, ali im se nije isplatio. 8 nastupa – 2 gola i crveni radi “nasilnog ponašanja” radi kojeg je propustion 3 kola… Uzima ga na zimu nadobudniji trećeligaški FC Baden i tamo kreće dobro – 3 gola u prva 4 nastupa, ali potom pada i gubi se na klupi. Iako je u redovnom dijelu u 11 nastupa 8 puta startao, u neuspješnom playoffu za ulaz u 2. ligu je samo jednom i dva puta ušao u trash timeu.
Ostaje na ljeto na trećeligaškoj razini, preselivši se u FC Wangen bei Olten, te propušta prvi dio polusezone. Vraća se kao redovit prvotimac, ali u 8 nastupa nema učinka. Početkom 2012. potom seli u prvoligašku bugarsku Kaliakru iz Kavarne. U tom davljeniku je, svjedočivši iz prve ruke korupciji, gotovo izgubio volju za nogometom. Dolazi na probu ipak u češke Teplice – i ne prolazi ni tu. Propušta jesensku polusezonu pa se ukazuje natrag u Švicarskoj, u rezervama Lausannea gdje 3 puta ulazi s klupe, ali zabija jednom. Svejedno, od travnja ga nema u kadru…
Na ljeto 2013. Senior dovodi svog mlađeg sina Timothya Tarpeha na probu u Chelsea. Mladić, rođen u New Yorku 2000. godine ipak ne ostaje u Londonu, ali tu ozbiljnije počinje njegova priča. Trenirati je počeo u lokalnom West Pines Unitedu na Floridi, pa odlazi u stričev Rosedale Rockets SC u Queensu, gdje se pridružuje bratiću Kyleu Duncanu. Od tamo odlazi uskoro u Blau-Weiss Gottschee, klub iz New Yorka čija je škola dio najviše razine razvojnog nogometa u SAD-u, te kao 12-godišnjak igra za U14 reprezentaciju SAD-a. Nakon ljetnog nogometnog izleta u Europu Tim se pridružuje, kao i Kyle, akademiji New York Red Bullsa…
Nakon svih muka, u studenom 2013. George Weah Jr. dobija šansu koju vjerojatno da nije George Weah Jr. ne bi nikad dobio. Trenira s četvrtoligaškim rezervama PSG-a, gdje mu je otac ostavio veliki trag. Ipak, ne dobija uzlet kojemu se možda nadao. Tek ulazi u trash timeu dva puta s klupe. To je, na kraju, bilo to. Junior odlazi iz kluba, ali zato dolazi, toga ljeta, Timothy. Tim se brzo etablirao u PSG-ovoj akademiji, te postao jedan od glavnih igrača, U15 i odmah U17 reprezentativac zemlje u kojoj se rodio i odrastao i koju je odabrao iako je mogao izabrati i Liberiju, Jamajku, pa i Francusku.
U međuvremenu, iako nije igrao kompletnu sezonu 14/15, na ljeto 2015. se nakratko nastavila akcija “Spašavanje Vojnika Juniora”. Novi izbornik Liberije James Debbah, koji mu, eto, dođe rod, apsolutno nenepotistički ga poziva u kamp reprezentacije za kvalifikacijsku utakmicu s Togom. Utakmicu je prosjedio na klupi i to je bilo to od njega za 2015. godinu. U siječnju 2016. se ukazuje u Toursu i priključuje ekipi. Bio je spreman zaigrati za petoligaške rezerve u travnju i skupio 4 nastupa za njih, te otišao.
Toga je ljeta Timothy potpisao svoj prvi ugovor s PSG-om. To je proslavio razgradivši Ludogorets s hat-trickom u 8-1 pobjedi u Uefa Youth League. Junior se vratio nogometu početkom 2017. – FC Renens, 6. liga. Ali ljepše je pričati o Timothyu. Napadač, izrastao do očevih 1.85m, potpisao je već na ljeto 2017. novi, profesionalni ugovor na dvije godine. Priključuje se četvrtoligaškim rezervama i ulazi u rotaciju tu. Familija Weah dočekuje 2018. u slavlju i u središtu medijske pozornosti. U siječnju George Senior postaje predsjednik Liberije – i sinovi dobivaju dosta medijske pozornosti. Junior taman potpisuje za FC La Chaux-de-Fonds, gdje će do kraja sezone u 3. ligi u 10 nastupa 5 puta startati, jednom zabiti i jednom asistirati, te potom ponovno “nestati”. Tu staje njegova nogometna priča – za stalno ili ne, nije bitno. Dok se on tek spremao sjesti na klupu u 3. švicarskoj, u ožujku prošle godine, Timothy je debitirao za seniore PSG-a u Ligue 1, te, tri tjedna potom, i za A reprezentaciju SAD-a. Zanimljivo bi bilo čuti što misli prosječan Liberijac o tome da predsjednikov mali igra za drugu državu, mada mislim da ima većih problema u životu.
Da je iz rezervi u prvu ekipu PSG-a prijeći lako, napravio bi to svatko – ali, kao što npr. Istrin Kevin Rimane dobro zna – nije. Timothy tek 5 puta nastupa ukupno za nju u 2018., ali i zabija jednom – sudbinski, očevom prvom europskom klubu – Monacu. Ove je zime prešao kaliti se u Celtic – valjda navikavati se na čvršći nogomet i na igranje u ligi gdje realno i nemaš neku pretjeranu konkurenciju. Nije se izborio u 9 nastupa za više od ulazaka s klupe, ali je uspio zabiti dvaput – bivši PSG-ovac Édouard je ipak siguran. Ipak s tek navršenih 19, Timothy Weah, za razliku od brata. još itekako stigne i može neke nove, mlađe generacije, naučiti povezivati to prezime prvo i primarno s njim – čak ako i ne dostigne njegove visine. A to je, vjerujem, želja velike većine onih koje su cijeli život zvali i smatrali, opravdano ili ne, tatinim sinovima.
MODD
