Rečenicu iz naslova kao papagaj ponavljam zadnjih mjeseci, kao da sam sebe uvjeravam u to, a nemam ideoloških ili navijačkih razloga za to. Barca je uvijek velika priča, a ova sezona, koja je donijela još jedan serijski zaokret i koja se u početku krenula odvijati i mimo želja vodstva Blaugrane, nije mirisala na ovo. Ipak, od početka sam ciljao da ekipa “čovjeka sa skele”, Luisa Enriquea, uzima ove sezone najvrijedniji trofej u klupskom nogometu. Evo i razloga za takvo razmišljanje:
1. Ovo je prva sezona nakon dugo vremena u koju Barcelona nije uletjela kao prvi favorit za osvajanje Lige prvaka. Bayern i Real uzeli su primat na kladionicama kod analitičara i eksperata, a čak se i plavi stroj Josea Mourinha šepurio s pokojim postotkom većih šansi od tima Lea Messija. Niđe veze, rekli bi u mom kraju. Psihološki aspekt priče cijelu sezonu je na njenoj strani. Autsajder!
2. Barcelona je ove sezone drugačija nego što je bila ranije. Drugačija, ne nužno i lošija. Nakon sistematičnih, metodičnih i izuzetno uspješnih godina Pepa Guardiole, te konfuznih i tužnih godina Tita i Tate, Barca ove godine igra divlji nogomet. Divlji je teška kvalifikacija, ali ako je ideal Guardiola, onda je ovosezonska Barca čisti rodeo. U toj divljini sazdana je cijela paleta nepredvidljivosti i koncepcijskih iznenađenje koja, istina, često nastupaju stihijski, ali efekt postižu. Barca vuče kontru odlično, zabija iz prekida redovno, kad je najbitnije, Atletico Madridu složi četiri smrtonosne kontre za jedno poluvrijeme. Revolucija, ne evolucija!
3. Ova Barca u sebi krije pravi taktički labirint za protivničkog trenera. Sva sila kritičara na početku sezone digla se na noge galameći da ovosezonski tim ima tri napadača koji ne igraju obranu? Ne igraju, pa što? Trebaju li je i igrati, možda treba postaviti takvo pitanje? Pretpostavimo situaciju da Messi, Neymar i Suarez stoje na centru i ne sudjeluju u obrambenim kretanjima (iako to u praksi nikad nije tako) mdash; koliko protivnik igrača treba ostaviti s njima kao minimalnu zaštitu? Tri, četiri, pet… Nitko na svijetu taj trojac neće ostaviti 3 na 3. Ako ostave jednog defanzivca više, najjednostavnija matematika kaže da ter Stegena i sedam defanzivaca napada protivnik s najviše šest igrača. Zagonetka!
4. Barca u defanzivi ima jako potentan tim. Dva odlična golmana, najširi izbor stopera koje se sjećamo u ovom timu, napokon probuđenog Piquea, blok ispred zadnje linije jači nego ikad ranije. Ova Barca može da obrani bilo kakav napad i da kompenzira relativnu obrambenu suzdržanost napadača. Sigurnost!
5. Barca ima Lea Messija. Samo je to dovoljno napisati. Najbolji!
6. Luis Enrique je prvi trener Barce nakon dugo vremena za kojeg smo u startu rekli da je prosjek, da nije top trener i da je posao dobio samo zato što je član familije. Jesmo li pravedni prema čovjeku sa skele, fanatiku tjelesne spreme i velikom radniku koji je u ovom sportu sve zaradio krvavim radom i odricanjem? Nismo. Enrique sigurno nema rejting svog puno razvikanijeg prijatelja koji će mu na put stati u polufinalu Lige prvaka, ali zar je to argument i za što konkretno i važno, da li ime dobiva utakmice ili nešto drugo? Neće ovo biti prvi put da će Ligu prvaka uzeti trener, uvjetno rečeno, nižeg ranga. Rad!
7. Barca nije savršena, ali zar je to potreban preduvjet?! Do kraja obično ode ekipa koja ima najmanje sistemskih problema i koja najbolje maksimizira učinak svojih igrača, a to je u ovom trenutku baš Barcelona. Dovoljno!
8. Barcelona je ekipa koja ima najmanje problema s ozljedama. Tako je bilo u toku sezone, tako je to i kad se došlo do vremena kad se svode računi. Dok Bayern ne zna kako sastaviti prvih 11, dok se Realu na samom kraju sezone ozlijede Modrić i Bale, dok Juve nema Pogbe, Barca igra i gazi u najjačem sastavu. Nije Barca kriva tome, samo koristi situaciju koja se odvija njoj u korist. Sreća!
9. Bayern prije dvije godine, Real prošle, vrijeme je da ove godine titula dođe na Camp Nou. Sudbina!
Rijad Durkić, General poslije bitke
