Desetljećima gledamo kako prazan zjapi maksimirski stadion. Na tu temu često se sportski novinari znaju priupitati što točno ta zagrebačka publika želi? Pa tako kontempliraju i mudruju o ‘rđavom Maksimiru i njegovim dlakama kojima uvijek nešto smeta, te kako je moguće da klub koji skoro deset godina u kontinuitetu nastupa u skupinama Lige prvaka ili Lige Europe ima sramotnu posjetu?
Između redaka u pravilu se očešu o činjenicu kako trenutni projekt Dinama, odnosno njegovo najuspješnije razdoblje u povijesti, ne prati adekvatna posjećenost te čangrizava i jalna publika prepuna kumeka i lajbeka zavedenih mitovima i bajkama o „Zdravku lopovu“ sustavno sabotira i bojkotira jednu ‘lijepu zagrebačku priču’.
Kao prvo opravdanje te otužne činjenice ide problem infrastrukture i svakidašnje jadikovke kako Zagreb, Hrvatska, a samim time i Dinamo (jer upravo je Mamić u ime Dinama monopolizirao reprezentaciju i pretvorio je u ‘repku’) nemaju prikladan stadion. Naravno, upire se prstom u lokalnu vlast koja bi trebala izbit’ još dodatnih pola milijarde kuna iz novčanika poreznih obveznika kako bi mlade plave zvjezdice prije transfera u devetnaestoj godini igrale na novom praznom Maksimiru.
Onda doajeni sedme sile kreću nabrajati kako momčad Dinama ima najbolju omladinsku školu u ovom dijelu galaksije. Na to se nadovezuju argumenti o igračima Dinama koji vrhunce karijere proživljavaju u Juventusu, Interu, Liverpoolu i Real Madridu. Dotaknu se sportska pera i rekordnih transfera koje većina klubova istočne Europe može samo sanjati. I naravno za kraj, slijedi nabrajanje kako svake godine protiv Dinama nastupaju arsenali, juventusi, reali i bayerni. Pored toliko valjanih i konstruktivnih argumenata nešto je i dalje trulo, te toj razmaženoj zagrebačkoj publici sve navedeno nije dovoljno, oni jednostavno ne žele doći.
Poput profesora Baltazara vrijedni novinari marširaju redakcijama gore-dole, vamo-tamo i pokušavaju otkriti tajnu veću od smisla života i postanka Svemira; kako, zašto i zbog čega (ili koga) Dinamo ima prazan stadion? Obezvrijeđena im je logika, oskvrnut im je trud, pa im u naletu bijesa jagodice na prstima zaiskre pred lupanje po tipkovnici na kojoj istresu žuč kanonadom analiza koje nude odgovor na pitanje kakva je to ustvari maksimirska publika?
Zagrebačka publika je glupa, bedasta, zavodljiva, lijena, troma i da ih tjeraš puškom, ne žele na stadion. Ponudiš im ulaznicu za kunu, ne valja. Ostaviš im kupon u Sportskima, opet nije dobro. Daš nekom ‘random’ navijaču milijun kuna! Alo! Milijun kuna (a maksimirska posjeta ionako je u malom broju, pa su šanse za dobitak velike) opet je za drek. Ta ćudljiva masa iz Trnja, Trešnjevke, Prigorja, Zagorja, bliže i dalje okolice, domovine i dijaspore jednostavno odbija prismrditi stadionu.
Tako već desetljećima, Dinamovi kroničari su čuđenje u svijetu, naslanjaju uho na ćutanje što ih okružuje i muči, al kurca ne kuže. Njihove teze i argumenti u pravilu počivaju na temeljima obrane lika i djela osobe koja je unakazila nekad normalan zagrebački klub. No oni to neće javno reći jer to baš i nije popularno s obzirom na njihov ego dok ‘refreshaju’ stranicu s negativnim komentarima ispod teksta, već će implicirati između redaka s omiljenim šlagvortom „nisam za Mamića,ali…“
U HNL-u od povratka imena, Dinamo je svega tri puta rasprodao stadion. Govorimo o punom sjeveru gore i zapadu gore. Svaki put protiv Hajduka. Vjerovali ili ne, jednom u sezoni 2006/07, a dva puta sezonu prije – legendarna 05/06. U ligi za bedaka. Nije bilo ni europskih velikana, ni skupina europskih natjecanja već dobri stari HNL. U toj sezoni Dinamo je imao najveću posjetu od postanka HNL-a do danas. Trener Josip Kuže, momčad normalna. Doživljaj kluba kao normalnog, makar je većina nas bila zavedena s „nisam za Mamića, ali..“ argumentom. Teza o razmaženosti tada nije imala plodno tlo.
Naravno ta sezona bila je samo devijacija u jednoj puno dubljoj i tužnijoj činjenici. Nije istina da zagrebačka publika ne voli Dinamo. Ili Cibonu ili RK Zagreb. Govorimo li o jednom, ili sva tri kluba, obrazac djelovanja je identičan. Dinamo je dvadeset i sedam godina kontinuirano devastiran i pretvoren u simbol svega onog što se gadi normalnom čovjeku pa tako i zagrebačkoj publici. Simbol politikantstva, pljačke i korupcije. Ako taj Dinamo, odnosno njegove uprave naprave sve zadnjih četvrt stoljeća da se glas naroda eliminira s tribina, o kakvoj to konkretno razmaženosti pričamo? Klubu kojeg voliš promijene ime, šalju policiju na tribine protiv tebe, završavaš na fantomskim crnim listama, ulazak na stadion (jer si gadljiv upravi) ekvivalentan je utovaru telića za klaonicu, a sve se to zbiva pod političkim i pravosudnim blagoslovom u kojem obični navijači, ta odvratna ‘razmažena zagrebačka publika’ predstavljaju jedini pokret otpora i glas razuma, te ne okreću glavu protiv najveće pljačke u hrvatskom sportu.
Dokle god se provlače teze o ‘razmaženoj zagrebačkoj publici’ nužno je izvući glavu iz dupeta te sagledati uzrok i posljedicu. Uzrok je suđenje u Osijeku. „Kroacijonisti“ prije njega izvukli su se bez ikakvih posljedica za pljačku kluba koja je približna ovoj trenutnoj. Koliko je prije sedamnaest, dvadeset ili dvadeset i pet godina izgubljeno navijača? Koliko je navijača nestalo jer odbijaju posljednje desetljeće sudjelovati u orgijanju jedne obitelji i klike nad klubom kojeg vole? U takvoj farsi, gdje se medijske narikače sažalijevaju nad tužnom činjenicom kako u ključnim momentima Dinamo nema svoje navijače na tribinama, ne postavlja se pitanje; imaju li navijači s tribina svoj Dinamo i zbog koga ih je Dinamo izgubio?
Goran Đulić
