Povratak nogometaša Islanda nakon završenog Eura na njihov otok završna je scena priče o sjevernjacima koji su pobrali simpatije cijelog svijeta. Sa populacijom od samo 330 000 ljudi i surovim klimatskim uvjetima Island je demonstrirao pobjedu ljudskog razuma nad prirodnom determiniranošću, ratio je pobijedio klimu, uvjete i alibije, a nogomet je samo dio šire priče. Nazivaju ih prosvijetljenom demokracijom, društvom koje nije dopustilo da banke postanu smisao svega, svetišta njihovog univerza- njihove su korumpirane šefove kaznili bez dvojbi, jer nitko ne smije biti iznad zakona. Njihov nekonvencionalan, ali racionalan pogled na ekonomiju i život općenito čini ih drugačijim i uspješnim. U zemlji sa jednom od najnižih stopa kriminala i jednom od najvećih stopa pismenosti na svijetu ljudi su radišni, organizirani,jednostavni i izrazito razumni. Sport, kao i politika ili ekonomija, samo su refleksija takvog stanja društvene svijesti.
Tisućama kilometara udaljena od gejzira Islanda i njihovom vodom grijanih staklenika na toplim obalama Mediterana smještena je zemlja, u kojoj je istog dana kada je nogometašima Islanda priređen doček, objavljeno da Vlada na odlasku neće donijeti uredbu kojom bi ukidala članke jednog zakona i to onog koji se ne provodi. Ne samo da se odbija provoditi već neprovođenje potiče sam Ministar, čovjek koji je na čelu resora prosvjete, obrazovanja i sporta. Onaj koji istovremeno u pitanje dovodi evoluciju, zaustavlja kurikularnu reformu i predvodi neprovođenje zakona, a protiv čijeg djelovanja navijači i znanstvenici podnose kaznene prijave. Pokušajte to objasniti nekom Islanđaninu…
Da, u ovoj zemlji navijači se bore za donošenje zakona i njegovu provedbu i to istovremeno dok ih se naziva huliganima i teroristima. U ovoj zemlji državni čelnici će pozivati na osvetu putem društvenih mreža i odašiljati poruke dvostrukih kriterija; jedna mjerila će vrijediti za prijatelje, a potpuno druga za navijače. Presumpcija nevinosti ne vrijedi tu za svakoga. Tu je moguće i poželjno da se osumnjičenici i osobe protiv kojih se vode kazneni postupci druže i prijateljuju sa političarima, sucima i šefovima policije, predsjednicima sudova, a u konačnici i ustavnim sucima. Bez ikakvih posljedica.
U toj je zemlji, na toplim obalama Mediterana, normalno da se u kaznenom postupku dokaže korupcija, odnosno plaćanje nogometnim sucima, a da nijedan sudac ne odgovara. Niti jedan! U toj je zemlji normalno da nogometni klubovi dijele stadion, prazne tribine, e-mail adrese, trenere i igrače, sve zapravo osim želje za pobjedom; samo jedan naime smije pobijediti. U toj zemlji, na toplim obalama Mediterana, se vjeruje mitovima i pričama o ukletim stadionima, a one prazne se objašnjava klimatskim razlozima (ne mislimo na Island op.a.). U toj zemlji na pitanja o nogometnoj taktici i izmjenama nogometni izbornik odgovara pričama o terorističkim napadima bakljama i politici. Za neupućenog sjevernjaka trebalo bi navesti da isti nije politolog po struci i ne, nije pričao o Istanbulu, Bangladešu ili Iraku. Njegov napad se dogodio u Saint-Etienneu i na Ugljanu. Sportski novinari u toj zemlji obožavaju pisati o terorizmu i huliganima, dok su većinom apsolutno nezainteresirani za pojave korupcije u sportu. Ne zanima ih čak niti izvlačenje novca iz nogometnih klubova, histerija bolje prolazi.
U toj zemlji satirični mediji niču kao gljive poslije kiše, jer ne moraš biti previše kreativan za produkciju sadržaja, stvarnost daje više nego dovoljno poticaja.
Edo Zdravković