Predsjednik Hajduka Marin Brbić ovih dana je, po tko zna koji put, javno ukazao na nelogičnosti domaćeg nogometa, a kao ogledni primjer poslužila mu je još jedna u nizu odgoda kup susreta između Dinama i Intera, te, naravno, odbijanje odgovornih u HNS-u da to isto omoguće Hajduku. Ipak, ono što je ovog puta drugačije, osim činjenice da glavni krivac za otužno stanje u nogometu u Remetincu, je i priopćenje iz Dinama u kojem su se odlučili svađati sami sa sobom.
Možda su malo pogubljeni bez gazde, možda su na površinu isplivali partijski kadrovi, ali teško je povjerovati da je onaj koji je pisao Dinamovo priopćenje “Za koga se to Dinamo treba posebno pripremati?” mislio da je to replika upućena Brbiću ili navijačima ovakvog Dinama, ako takvih još ima? Ili nogometnoj javnosti? Dinamo je zaista u posljednjih 10 godina osvojio 219 bodova više od Hajduka, ali ne vidim kako to dokazuje tezu da susret nisu odgodili da se bolje pripreme za protivnika koji im dolazi u subotu? Uostalom, ne bi li im najbolji odgovor bio da su navedenu kup utakmicu i odigrali, pogotovo jer su očito uvredljivo dočekali izjavu iz Splita da su još od Arsenala slobodni za pripremu susreta s Hajdukom (Lokomotiva im je trening utakmica, a Inter odgođena). Inače, spominju u svom opširnom priopćenju ilustriranom s fotografijom maksimirskih 5:0 u kupu, da je Dinamo dobio 7 od 8 susreta u Maksimiru i 3 od 7 susreta na Poljudu. Dežurni sTatističari su si dali truda izračunati koliko je Dinamo bolji od Hajduka pa su došli do podatka da imaju 17 titula u odnosu na Hajduk (6), 13 kupova (Hajduk 6), 114 eurosusreta (Hajduk 42),… jasno sve od kad imamo Hrvatsku.
Kad sagledate sve te brojke, pa se sjetite da je sve garnirano s više stotina milijuna kuna koje su im dali porezni obveznici iz Zagreba, nevjerojatnim utjecajem na HNS, novčanim pozajmicama ljudima koji se brinu o regularnosti prvenstva, sestrinskom klubu u Prvoj ligi, gotovo osiguranom reprezentativnom statusu svakom njihovom igraču (i potencijalnom), očitom zaštitom od strane politike, ustavnih sudaca, županijskih sudaca, policajaca, pa čak i posjedovanje off-shore računa za baratanje milijunskim, poreznicima nepoznatim, novcima u cashu, možemo se samo upitati kako im sve to nije dovoljno da svaki put pobijede Hajduk? Jadan i bijedan provincijski klubić, kojeg, kako kažu, nitko ne voli. Pa je tako u posljednjih deset sezona upamćeno da ih je Hajduk 2009. godine dobio, a nakon toga su organizirali konferenciju za medije o opasnim papelitosima uz javno prozivanje majkiBebeku i Blažičku ili kad Dinamo ne bi dobio, dvorski novinari bi se trudili uvjeriti javnost o dosadnoj utakmici i nezainteresiranim Modrima. Uostalom, koliko puta bi se nakon derbija danima i tjednima razvlačila imena sudaca koji su unakazili susrete i to uvijek na štetu Hajduka. Da ne spominjemo da su neki od tih sudaca mete i sudskih i inih istraga.
Kad su već toliko bolji – kako to da su im rijetke one pobjede nad Hajdukom koje nisu imale van-nogometne repove? I još ozbiljnije pitanje, kada su toliko superiorni u svemu – pa gdje su im navijači? Pretplatnici? Članovi? Sponzori? Kako to da toliko neuspješan klub, kao što je Hajduk, ima gledatelja, članova i pretplatnika više nego cijela Prva HNL zajedno, a sponzora više nego cijeli profesionalni sport u RH? Čak odgovor na gornja pitanje ne moraju slati javno medijima – neka ih pošalju jedni drugima u klubu. Neka odgovore sami sebi – svaki od njih koji prima plaću od GNK Dinama ili sudjeluje u pranju love na šalterima domaćih i stranih banaka. Iako, da su kadri iskreno odgovoriti na ta pitanja, makar i u tišini vlastita ureda, već bi davno otišli iz nogometa i Dinama. Zar ne?
