Od dana donošenja prvog Zakona o poduzećima (preuzetog kao propis RH “Narodne novine”, br. 53/91. i izmjene u NN 58/93.) pa sve do izmjena Zakona o trgovačkim društvima koje su u saborskoj proceduri mnogo se toga reklo i napisalo o pravima i dužnostima uprave no i dalje je ostalo mnogo toga neriješenog, kako u glavama ljudi tako i u sudskoj praksi.
Većinski suvlasnik dioničkog društva ne predstavlja društvo
Prvo i osnovno što uvijek treba imati na umu (a što se često zaboravlja) jest činjenica da osnivači odnosno dioničari ne predstavljaju društvo niti mogu raspolagati imovinom tog društva samo zbog toga što su oni društvo osnovali ili su mu isključivi odnosno većinski vlasnici. Društvo u pravnom prometu sa trećima predstavlja uprava društva koji vodi te poslove na vlastitu odgovornost. To znači da vođenje poslova društva ne predstavlja samo pravo uprave već i njenu odgovornost obzirom da uprava uvijek imati nadzor nad poslovanjem društva i, posebno, vođenjem poslovnih knjiga.
Da sada ne ulazim previše u širinu djelokruga rada uprave, njihovih ovlasti i prava, zadržimo se samo na jednom segmentu mdash; odgovornosti uprave za štetu vjerovnicima i članovima društva.
Nadalje, makar se odredba čl. 252. ZTDmdash;a nalazi u odjeljku koji regulira odgovornost uprave dioničkog društva, njene se odredbe primjenjuju i na odgovornost uprave u društvima sa ograničenom odgovornošću, na odgovarajući način, sve to prema čl. 430. ZTDmdash;a. O tome što točno znači fraza “na odgovarajući način” više u konkretnim primjerima.
Kada promatramo odredbu čl. 252. Zakona o trgovačkim društvima vidjeti ćemo kako ista posvećuje veliku pažnju odgovornosti uprave prema članovima društva dok, u odnosu na vjerovnike društva, ima daleko slabiju regulativu.
Ovo je posljedica činjenice da su vjerovnici društva prvenstveno zaštićeni u odnosu na društvo te da društvo odgovara vjerovnicima za štetu koju pretrpe dok je odgovornost uprave tek sekundarna (o tome više kasnije). Naravno, ne treba zaboraviti niti činjenicu da slična ili istovjetna zakonska regulativa postoji i u zemljama regije (posebno Njemačka i Austrija) ali niti to da su tamo vjerovnici zaštićeni drugim zakonskim mehanizmima. Doduše, takvi isti ili slični mehanizmi postoje i kod nas mdash; problem je u tome da se oni ne upotrebljavaju onako kako bi trebalo.
Naravno, opće zaobilaženje propisa i izbjegavanje odgovornosti postalo je nacionalni šport, sve po načelu “nitko to ne radi pa neću ni ja” ali jednom moramo svemu tome stati na kraj i podvući crtu. Došlo je vrijeme da se podvuče crta pod ovo razdoblje prvobitne akumulacije kapitala i divljeg zapada koje je vladalo na ovim područjima te da se krene dalje, po načelima odgovornosti za svoj rad.
Dakle, ako netko ima problema sa naplatom svojih potraživanja od kakvog trgovačkog društva, evo nekoliko ideja što napraviti kada društvo nema imovinu. Za početak, obraditi ću opću odgovornost člana uprave, onako kako istu postavlja čl. 252. ZTDmdash;a u odnosu na društvo. Naš ZTD oslanja se na germansku tradiciju u kojoj se podrazumijeva da su vjerovnici zaštićena divljač kao i to da uprava savjesno i zakonito obavlja svoj posao u cilju zaštite kapitala dioničara (ili udjelničara). Naime, prema strogoj zakonskoj odredbi, dionička društva i društva sa ograničenom odgovornošću predstavljaju društva kapitala a ne društva osoba. Ovaj je zakonski koncept nešto izmijenjen u našoj svakodnevici u kojoj je društva osnivaju ne zbog toga da netko oplodi svoj kapital već da ima od čega živjeti mdash; većina postojećih društava zadovoljna je što isplaćuje nekakvu plaćicu direktoru (često jedinom zaposlenom) pa tome moramo prilagoditi i tumačenje zakonskih odredbi.
Tako moramo zapamtiti da i član uprava dioničkog društva ili društva sa ograničenom odgovornošću, koji je ujedno i većinski ili isključivi vlasnik dionica ili poslovnih udjela, nije time oslobođen odgovornosti za štetu mdash; on odgovara vjerovnicima društva a, u nekim slučajevima, i ostalim dioničarima/udjelničarima u društvu.
Temeljna dužnost uprave društva jest da mora voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Pri definiranju te dužnosti valja krenuti od činjenice da se članom uprave postaje tek uz vlastitu suglasnost i da nitko ne može biti izabran za člana protiv svoje volje. Nadalje, pretpostavlja se da su članovi uprave profesionalnci koji su plaćeni za svoj posao što znači da za njega moraju i odgovarati (ako nisu plaćeni, tko im je kriv, mogli su biti).
Kako uprava odgovara za uredno vođenje poslovnih knjiga i vođenje poslova unutarnjeg nadzora (koga zanimaju detalji neka pogleda čl. 428. ZTDmdash;a) a smatra se da su joj poznati i drugi podaci potrebni za donošenje poslovnih odluka, jasno je da upravo na tome počiva i pretpostavka njihove odgovornosti. Dakle, u svom djelovanju članovi uprave moraju pokazivati viši stupanj odgovornosti i pozornosti nego što je uobičajeno za obične ljude.Naravno, iz ovoga jasno proizlazi kako član uprave koji je svoj posao obavljao protivno ovoj zakonskoj odredbi odgovara društvu za štetu koju je time nanio. Pravila dokazivanja također su malo izokrenuta u ovom dijelu mdash; u slučaju nastanka štete i pokretanja postupka član uprave je taj koji mora dokazati da je postupao pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, prema odredbi čl. 252. st. 2. ZTDmdash;a tužitelj nije dužan predlagati dokaze kojima bi dokazao da tuženik nije postupao pažnjom urednog i savjesnog gospodarstvenika (pažnja mdash; ova odredba odnosi se samo na slučajeve u kojima društvo pokreće postupak radi naknade štete protiv svoje, vjerojatno ranije, uprave). U tim situacijama teret dokazivanja leži na tuženiku, što je na neki način i logično mdash; on je taj koji mora znati na kojim je temeljima donio određenu odluku pa, ako je osnova za donošenje odluke bila takva da bi i drugi postupili isto na njegovom mjestu, tada nema niti odgovornosti. Ovaj dio nikao nemojte zaboraviti mdash; pitanje odgovornosti i dokazivanja posebno je bitno u slučajevima kada vjerovnici tuže člana uprave, upravo obzirom na neke specifičnosti našeg domaćeg poslovanja.
Primjeri odgovornosti Uprave
Odgovornost članova uprave izrijekom je propisana u slijedećim slučajevima postupanja protivno ZTDmdash;u:
mdash; ako vrate dioničarima ono što su uložili u društvo mdash; primjerice, ako članovi društva vrše dodatne uplate koje su predviđene statutom ili ugovorom (pokriće gubitaka i sl). a takve uplate ne povećavaju temeljni kapital društva. Povrat uplaćenog dopušten je samo svim članovima u omjeru njihovih temeljnih uloga i ne prije isteka tri mjeseca od kada društvo objavi odluku o povratu. Ako je društvenim ugovorom predviđeno da su dodatne uplate moguće i prije nego što se u potpunosti uplate temeljni ulozi, povrat tako uplaćenog nije dopušten prije nego što se u potpunosti ne uplate temeljni ulozi. Zanimljiva je zakonska odredba čl. 391. ZTDmdash;a koji predviđa odgovornost u tim slučajevima. Naime, vrate li se spomenute uplate protivno gore navedenoj zabrani, primatelji vraćenog iznosa, članovi uprave i preostali članovi društva odgovaraju društvu po odredbama članaka 407. i 430. ovoga Zakona, pri čemu zakon izrijekom ne spominje odgovornost po čl 252. No, to ne znači da takva odgovornost uprave ne postoji mdash; odredba čl. 252. odnosi se baš na upravu dok čl. 407. regulira pitanje odgovornosti člana društva. Članak 430. ZTDmdash;a propisuje opću odgovornost uprave u d.o.o.mdash;u i u naravi se poziva upravo na čl. 252. ZTDmdash;a, jedino što se, umjesto isplate dioničarima, radi o isplati udjelničarima
mdash; ako isplate dioničarima kamate ili dividendu mdash; članak 217. ZTDmdash;a propisuje da se dioničarima ne smiju vratiti uplaćeni ulozi niti im se mogu obećati ni platiti kamate na ono što su uložili u društvo. Postupanje protivno toj odredbi povlači za sobom odgovornost člana uprave a isto pravilo vrijedi za dionička društva i društva sa ograničenom odgovornošću
mdash; ako upišu, steknu, uzmu u zalog ili povuku vlastite dionice društva ili nekoga drugoga društva mdash; društvo ne smije upisivati vlastite dionice. Ovisno društvo ne smije preuzimati dionice vladajućega društva, društvo u kojemu postoji većinski udio ne smije preuzimati dionice društva koje ima taj većinski udio kao osnivač ni upisom dionica pri osnivanju niti prilikom povećanja i uvjetnog povećanja temeljnog kapitala društva. Međutim, bez obzira na ovu zakonsku zabranu, preuzimanje dionica suprotno ovim odredbama je valjano i proizvodi pravne učinke no upravo to znači da postoji osnovica za odgovornost uprave
mdash; ako izdaju dionice prije nego što se za njih u cjelini uplati iznos za koji su izdane mdash; primjerice, kada se pri osnivanju ili povećanju temeljnoga kapitala preuzme dionicu za račun društva, ovisnoga društva ili društva u kome postoji većinski udio, onaj tko je preuzeo dionice ne može se pozivati na to da ih nije preuzeo za svoj račun. On jamči za to da će se uplatiti puni ulog bez obzira na sporazume s društvom, ovisnim društvom ili društvom u kome postoji većinski udio. Ne pripadaju mu prava iz dionice sve dok je ne preuzme za svoj račun. Ako se pri povećanju temeljnoga kapitala društva upišu dionice suprotno odredbama zakona, za punu uplatu dionica jamče svi članovi uprave po ovoj zakonskoj odredbi, osim ako dokažu da nisu krivi
mdash; ako razdijele imovinu društva mdash; ovome ne treba ništa posebno dodavati, jasno je da članovi uprave ne mogu dijeliti imovinu društva bez ikakvih sankcija. Upravo su članovi društva posebno zainteresirani za sprječavanje takvih slučajeva a, za razliku od vjerovnika, oni mogu izvršiti i uvid u poslovanje društva te pravodobno poduzeti sve radnje kako bi se ovakvo ponašanje spriječilo
mdash; ako obave plaćanja nakon što nastupi nesposobnost društva za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti društva mdash; ukoliko je društvo nesposobno za plaćanje ili prezaduženo, uprava mora bez odgađanja a najkasnije tri tjedna po nastanku razloga kojega poseban zakon određuje kao razlog za pokretanje stečajnog postupka zatražiti da se otvori taj postupak. Nakon što nastane nesposobnost za plaćanje, odnosno nakon što dođe do prezaduženosti uprava ne smije obavljati plaćanja ali to ne vrijedi za plaćanja koja se i nakon toga obave s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika. Dakle, ovo je općenita norma o dužnostima uprave u slučaju nastupanja nesposobnosti za plaćanje, koja svakako zaslužuje dodatno obrazloženje. Naime, ova norma datira još od prvog pojavljivanja ZTDmdash;a i njegovog stupanja na snagu 1995. godine, za vrijeme dok je još vrijedio Zakon o prisilnoj nagodbi, likvidaciji i stečaju. Navedeni je zakon predviđao mogućnost sklapanja prisilne nagodbe te, i dan danas, odredba čl. 251. st. 2. ZTDmdash;a, predviđa mogućnost da se pokrene postupak prisilne nagodbe. Naravno, ovakva mogućnost nestala je donošenjem Stečajnog zakona iz 1996. godine a, kao posebnu zanimljivost, navodim i to da ova pogreška nije ispravljena niti novim Zakonom o izmjenama i dopunama ZTDmdash;a, NN 107/07. Upravo je Stečajni zakon ta koji regulira koji su to razlozi za pokretanje stečajnog postupka mdash; prema odredbi čl. 4. SZ, smatrat će se da je dužnik nesposoban za plaćanje ako ima evidentirane nepodmirene obveze kod banke koja za njega obavlja poslove platnog prometa u razdoblju duljem od 60 dana, a koje je trebalo, na temelju valjanih osnova za naplatu, bez daljnjeg pristanka dužnika naplatiti s bilo kojeg od njegovih računa. Okolnost da je dužnik u tom razdoblju imao sredstava na drugim svojim računima kojima su se mogle namiriti sve te tražbine ne znači da je on sposoban za plaćanje. U pogledu prezaduženosti stvari su nešto manje jasno izražene mdash; smatrat će se da je dužnik prezadužen ako njegova imovina ne pokriva postojeće obveze. Međutim, neće se smatrati da je dužnik prezadužen, ako se prema okolnostima slučaja (razvojnom programu, raspoloživim izvorima sredstava, vrsti imovine, pribavljenim osiguranjima i sl.) može osnovano pretpostaviti da će nastavkom poslovanja uredno ispunjavati svoje obveze po dospijeću. Drugim riječima, pitanje nesposobnosti za plaćanje je potpuno jasno i čisto te se može brojčano izraziti. Pitanje prezaduženosti daleko je kompliciranije i podložnije raznim tumačenjima i obranama. No, u ovoj našoj situaciji, u kojoj se po RH mota oko 23.000 pravnih osoba (plus više od 38.000 obrtnika) koji imaju blokirane račune i koji su, prema Zakonu o platnom prometu u zemlji (NN 117/01) morali otići u stečaj, teško da će se netko doista ozbiljno baviti pitanjem prezaduženosti koja nije prešla u nesposobnost za plaćanje. Ovome još samo valja dodati da uprava odgovara u ovom slučaju ne samo materijalno već i kazneno mdash; ZTD propisuje kaznu zatvora do dvije godine za onog člana uprave koji ne pokrene stečajni postupak u zakonskom roku. Takvi slučajevi su rijetkost ali nas ne treba iznenaditi da se uskoro počnu pojavljivati u zastrašujuće velikim jatima.
mdash; ako dadu naknadu članovima nadzornog odbora mdash; naknada članovima nadzornog odbora određuje se statutom a može ju odobriti i glavna skupština društva (iznimka su članovi prvog NO mdash; njihovu naknadu može odobriti samo skupština). Naknada mora biti primjerena poslovima koje obavlja član odbora i stanju društva a ako je naknada određena statutom, glavna skupština može većinom glasova donijeti odluku o izmjeni statuta kojom se ta naknada smanjuje. Svaka isplata naknade protivno ovim odredbama za sobom povlači odgovornost uprave
mdash; ako dadu kredit mdash; primjerice, za davanje kredita članovima NO ili članovima njihove uže obitelji mora postojati suglasnost nadzornog odbora a isti su uvjeti propisani i za davanje kredita prokuristi odnosno članovima uprave
Naravno, ovo su samo neki od pojedinačno nabrojanih slučajeva u kojima član uprave snosi materijalnu odgovornost za štetu koja je nastala kao posljedica njihovih radnji.
Većinski suvlasnik ne može vršiti pritisak na Upravu i Nadzorni odbor mimo Glavne skupštine
Primjerice, odredba čl. 273. ZTDmdash;a propisuje općenitu situaciju poduzimanja radnji na štetu društva. Prema toj odredbi, onaj tko s nakanom koristeći svoj utjecaj u društvu navede člana uprave ili nadzornog odbora, prokuristu ili punomoćnika da poduzmu nešto na štetu društva ili njegovih dioničara, odgovara društvu za štetu koja mu time bude pričinjena. Dakle, radi se o osobi koja ima određeni utjecaj u društvu (u pravilu većinski vlasnik) te koja djeluje upravo sa namjerom da taj utjecaj iskoristi.
Načelno, ta osoba može odgovarati za štetu i dioničarima, ako im je ona nastala, neovisno o šteti koja je pričinjena društvu. Pored osobe iz prethodnoga stavka ovoga članka, za štetu odgovaraju kao solidarni dužnici i članovi uprave i nadzornog odbora ako povrijede svoje dužnosti. I sada postoji jedna zakonska zanimljivost mdash; kada takva osoba neposredno iskoristi svoj utjecaj na člana uprave, nadzornog odbora, prokuristu ili punomoćnika tada on odgovara za štetu. No, ako takva osoba, na skupštini društva, samom činjenicom da ima većinu glasova, isto učini u obliku odluke skupštine, tada je sve u redu i uprava nije odgovorna.
Ovo može izgledati čudno i nelogično no, u konačnici, i nije tako mdash; kada se neka odluka donosi na skupštini tada su sa istom, načelno, upoznati svi dioničari društva.
Čisto radi primjera, uzmimo da postoji neko dioničko društvo u kojemu jedna osoba ima 76% dionica društva, što znači da može samostalno donositi sve odluke. I sada, na prijedlog tog dioničara, sazvana je glavna skupština društva na kojoj je navedeni većinski dioničar predložio i izglasao neke odluke koje mogu nanijeti štetu društvu i ostalim dioničarima (u pravilu ne i većinskom dioničaru, naravno). Svi ostali dioničari koji su glasali protiv odluke imali su mogućnost pokrenuti postupak radi utvrđenja da je ta odluka skupštine ništava ili barem pobojna pa su, stoga, imali i pravo na sudsku zaštitu. Provođenje takve odluke glavne skupštine ne može se staviti na teret uprave, makar ista očito nanosi štetu društvu.
Naprotiv, ako je neka odluka posljedica pritiska većinskog dioničara na upravu društva (znate ono “ja sam gazda, napravi to kad ti kažem”), tada se o njoj ostali dioničari nisu mogli izjasniti i nisu se istoj mogli usprotiviti. Upravi ovo zakonsko određenje mora biti poznato upravi društva i ona se ne može pozivati na to da je postupala po nalogu “vlasnika” ako za to ne postoji odluka skupštine.
Kao što je već navedeno, pravila dokazivanja u pogledu odgovornosti uprave nešto su drugačije od uobičajenih mdash; uprava je ta koja mora dokazati da je primijenila pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika.
Jedan od načina da uprava otkloni svoju odgovornost jest taj da dokaže kako je spornu odluku donijela na temelju odluke glavne skupštine društva. Doduše, postojanje takve odluke glavne skupštine načelno oslobađa člana uprave samo u odnosu na članove društva ali ne i u odnosu na vjerovnike. Ovakvo određenje je logično jer su članovi društva osobe koje sudjeluju na glavnoj skupštini društva i, ako na takvoj skupštini donesu valjanu odluku, ne mogu tražiti odgovornost onoga tko je takvu odluku proveo. S druge strane, vjerovnici društva ne sudjeluju na glavnoj skupštini i član uprave odgovoran je vjerovnicima za svoje djelovanje, bez obzira na to da li je postupao po izričitoj odluci glavne skupštine ili nije.
S druge strane, činjenica da je u nekim slučajevima nadzorni odbor, prethodno ili naknadno, potvrdio odluku uprave, ne oslobađa upravu odgovornosti za štetu. Ovo stoga što je dužnost nadzornog odbora upravo ta da štiti interese dioničara kao i zakonitost poslovanja društva, a ne da služi kao pokriće za eventualne propuste uprave. Kao što je već navedeno, uprava odgovora za svoje djelovanje, kako prema vjerovnicima tako i prema dioničarima i te se odgovornosti ne može riješiti osim u točno određenim slučajevima.
Za razliku od običnog vjerovnika koji se uvijek i u svako doba može odreći zahtjeva povodom odgovornosti člana uprave, u slučajevima odgovornosti člana uprave prema članovima društva situacija je nešto drugačija i malo manje jasno određena zakonom. Naime, društvo se može odreći zahtjeva za naknadu štete ili o njemu sklopiti nagodbu tek po proteku tri godine od nastanka zahtjeva ali samo onda ako se s time suglasi glavna skupština i ako tome ne prigovori manjina koja raspolaže dionicama koje predstavljaju najmanje desetinu temeljnog kapitala društva i prigovor se ne unese u zapisnik sa skupštine.
Može se reći da se za odricanje od zahtjeva traži daleko kvalificiranija većina no što je to uobičajeno, upravo iz razloga što se takvo odricanje daje retroaktivno, nakon što je štetna radnja već učinjena. Ranije je navedeno da se uprava oslobađa odgovornosti ako dokaže da je svoje radnje zasnivala na odluci glavne skupštine. Za valjanost odluke glavne skupštine na kojoj se zasniva odluka uprave dovoljno je da se ista donese običnom većinom (ako zakonom ili statutom nije propisano drugačije) dok u slučaju naknadnog odobrenja radnje uprave toj odluci ne smije prigovoriti manjina koja predstavlja najmanje jednu desetinu temeljnog kapitala društva.
Vremensko ograničenje od tri godine ne vrijedi ako je onaj tko je odgovoran za naknadu štete nesposoban za plaćanje i ako, da bi otklonio otvaranje stečaja, sklopi nagodbu sa svojim vjerovnicima ili se pak obveza naknade štete uredi stečajnim planom mdash; tako kaže zakon. No, što bi to značilo u praksi i kako uopće tumačiti ovako nejasno postavljenu odredbu ZTDmdash;a?
Navedena odredba može se tumačiti samo, uvjetno rečeno, u korist dioničara mdash; ako je, primjerice, stečajnim planom određeno odricanje od zahtjeva za naknadu štete od člana uprave, tada se društvo može takvog zahtjeva odreći makar nije prošao rok od tri godine. Ovo iz razloga što bi čekanje takvog roka išlo na štetu ostalim sudionicima stečajnog plana a krajnji cilj (naplata tražbine od člana uprave) bio bi odgođen do isteka roka. U tim slučajevima svima je u interesu da se postupak što prije provede i da se iznos štete naplati.
preuzeto sa Službenih web stranica Trgovačkog suda u Zagrebu
| o autoru: Mladen Šimundić je sudac Trgovačkog suda u Zagrebu od 1999. Radio je na ovršnim predmetima do 2007.g i bio zamjenik predsjenika odjela. Autor je brojnih članaka iz područja ovršnog prava. Od 2007.g. radi na parničnim predmetima te predmetima vezanim za prava društava. Predavač je na stručnim seminarima. |
