Finalne utakmice uvijek su fešte nogometa. Jedva ih gledatelji i igrači iščekuju, priča se o njima danima, stadion se napuni, vlada uzbuđenje posebno među najmlađima. Točionici se pune, mljeveno meso dozrijeva u ćevape, peru se dresovi, puna su ih sušila. Danima se planira kako doći do stadiona, s kim i na koji način, gdje parkirati.
I dok nogometni klubovi o finalu razmišljaju tamo u svibnju, u Splitu je ove sezone dobro uranilo. Već je kolovoz bio ispunjen brojnim takvim utakmicama. Nema čovjeka koji nije bar jednom rekao, u brojnim nogometnim konverzacijama, “E, sad ovu treba dobiti”. I tako se pune hajdučke baterije koje svu snagu daju u krešendu na Poljudu ili u gostima.
Drugačije se ne može opisati već 28.000 prodanih karata i pretplata, a dolazi Istra. Ili da u Varaždinu više od pola gotovo ispunjenog stadiona bude u bijelome.
Međutim, sve to je u neku ruku i prokletstvo HNL-a. Kad stekneš neku prednost nad Dinamom moraš je čuvati kao oči u glavi. U suprotnom je prvenstvo praktički gotovo. Medijski je Hrvatska unakažena, tekstovi su često degutantni kontra Hajduka. Na Poljudu je sve šok i nevjerica, a kod ostalih med i mlijeko. Samo ove zamjene trenera i igrača svugdje drugo bi se tretirale kao skandali, ali kod nas “nema nikih problema”.
Suci kao Jović u Varaždinu slučajno griješe u 97. minuti. Disciplinski sudac reže kazne bez greške i uz pomoć medijskih napisa i fotografija najčešće samo Hajduku. S druge strane to nisu dokazi. I primjer kažnjavanja Duje Strukana ide pod taj konto. Kao pokazatelj sucima kako ne treba suditi, a usput ne konkurira za utakmicu Osijek-Dinamo. Naravno, sve je to slučajno. Sport je to. Nije to mali suparnik. Planina je to koju treba pregaziti. Sa snijegom. U kratkim rukavima.
Svaki suparnik je stoga velik i tako se moramo prema njima odnositi. Nikad ne znaš koliko ih ima.
Međutim, godinama je upravo to punilo baterije hajdučkoga puka. I sad kad je stigla i iznimna kvaliteta (a iz kluba su shvatili kako ne treba dizati cijenu pretplate nego karata) potražnja za kartama je nevjerojatna.
Praktički Hajduk svakom klubu daruje rekordne posjete i donosi nogomet u njihova mjesta. Donosi im novac na onaj sportski način, a ne umjetnom kupnjom igrača kako bi preživjeli. To je ipak neka bolja Hrvatska.
Sama najava onog nogometnog dijela na terenu opet je dosadna (za one koji ne razumiju, to je kvaliteta nekog kluba). I djeca u ulici već napamet znaju postavu i sastav Hajduka. Taj dosadno dobri Hajduk istrčat će u 4231 gdje Krovinović u zadnje vrijeme igra više osmicu nego šesticu, gdje se Livaja izvlači bočno, gdje se Melnjak ubacuje iz drugog plana, gdje Moufi jede protivnička krila, gdje su Šarlija i Diallo (Ferro) kao stine u obrani.
Međutim, utakmica u Varaždinu u zadnjih 10 minuta je pokazala i neke slabosti na koje nismo navikli. Ogromna potrošnja i trka za rezultatom je iscijedila zadnji atom snage i koncentracije kod onih koji su počeli utakmicu, ali i još jednom pokazala da izmjene nisu dovoljno dobre za biti prvakom. Bez obzira na to što su upravo oni izradili akciju za vodstvo. Uostalom, to dobro znaju trener i uprava. Dolazak Uremovića i vjerojatno Žapera, uz tako potrebno lijevo krilo dovoljno govori.
Inače, kad se igra finale svi govore o pritisku, tremi, nervozi. Ovaj Hajduk taj problem nema. Kvaliteta je ta koja sve diktira. Izlazak u prvim minutama u Varaždinu je to zorno pokazao. Stav “došao vam je prvak” je bio jasan svima. A kad je tako mora ući onaj gol u 86. minuti.
Dobrodošli na još jedno finale.
