Inter iz Zaprešića godinama je karakteriziran kao sredina u koju mladi i neafirmirani nogometaši vole dolaziti, a s obzirom na rad (i menadžerske veze) imaju veliku šansu probiti se (odnosno prodati) na zapadno tržište, što ima dvostruku korist; kako za klub tako i za igrača. Osim potencijalno unosnih transfera, Div iz predgrađa poznat je kao sredina koja vodi poslovanje po principu ‘pokrivaj se s onim čim imaš’, stoga smo zavirili u klupske financije.
S obzirom na malu sredinu iz koje dolazi, malog broja navijača te samim time i malog interesa sponzora (a i u samom Zaprešiću i okolici ne postoji neka velika tvrtka na koju bi se klub mogao strateški vezati, dok su zagrebački klubovi preblizu da bi se sponzori diverzificirali), klub iz sezone u sezonu mora iščarobirati igrača koji će potencijalno ostvariti transfer kako bi klub bez pretjeranih stresova mogao financijski preživjeti i iduću sezonu.
Ako pogledamo račun prihoda i rashoda možemo uvidjeti prošlogodišnju situaciju, na što se najviše trošilo, ali i gdje se najviše zaradilo.
U prošloj su godini zaprešićki žuti ostvarili skoro osmanaest milijuna kuna prihoda, što je u odnosu na rashode dovelo do zarade od 2,7 milijuna kuna, te se mora priznati kako je to zaista sjajan rezultat, pogotovo kada se u obzir uzmu prethodne dvije godine. Iz priloženog možemo vidjeti dvostruko veći rast prihoda u odnosu na 2015. godinu, a najveće stavke u kojoj su zabilježena povećanja su prihodi od transfera igrača, i to za skoro tri puta u odnosu na godinu ranije, te čak šest puta veće povećanje stavke ostalih donacija (donacije od trgovačkih društava i ostalih pravnih osoba te ostali prihodi od donacija). Posebno valja primijetiti i za skoro milijun kuna manji iznos donacija od strane lokalne vlasti u odnosu na prethodnu godinu, što nije naškodilo već dapače, pokazalo da se bez osiguranog prihoda lokalne vlasti može razumnije pristupiti vođenju klupskih financija, odnosno samog poslovanja.
Što se rashodovne strane tiče, u svim stavkama bilježi se lagani porast izuzev stavke materijalnih troškova, no to je zasigurno vezano za ulaganje u novi pomoćni teren uz stadion čime je završena tragikomična situacija treniranja i prijevoza igrača preko skele na Savi.
Sjajan poslovni rezultat osjetio se naravno i u bilanci poduzeća, odnosno rastu vrijednosti kluba.
Za čak 50% u odnosu na prethodnu godinu zabilježen je rast vrijednosti kluba, od čega je financijska imovina 89% vrijednosti poduzeća. U odnosu na godinu ranije, za trećinu se smanjila stavka obveza za kredite i zajmove, a posebno je lijepo vidjeti da su u stavci obveza za rashode – dugovanja smanjenja za pola (najveća stavka su obveze prema dobavljačima u zemlji i inozemstvu).
Osim toga, klub može skoro sve godišnje tekuće obveze pokriti čak i ako Borg kocka kroz crvotočinu napadne Zemlju, jer omjer prošlogodišnjeg novca na računu i u blagajni – naspram troškova tekućeg poslovanja – je 0,85 – odnosno, svega 15% sredstava nedostaje za kompletno podmirenje obaveza. Isto tako koeficijent tekuće likvidnosti iznosi 2,24, što nam govori da je iznad preporučene razine i sugerira mir u kući kada je u pitanju 2017. godina.
Koeficijent zaduženosti također trenutno je na skoro pa optimalnoj razini od 0,65 (preporuka 0,5), te nam govori da je odnos ukupnih obaveza i ukupne imovine razumno raspoređen.
Gledano kroz širu sliku poslovanja i politike kluba, te uzimajući u obzir sredinu u kojoj se nalazi, prošlogodišnji financijski rezultati možemo reći da je Div iz predgrađa i div u poslovanju.
Transferi Ilije Nesterovskog i Josipa Posavca u Palermo prodrmali su financijsku sliku kluba, što je uz dovršetak i uređenje stadionske infrastrukture (svlačionice, pomoćni teren) sjajan temelj za daljnji razvoj i rast. S prestankom izigravanja Dinamove filijale (Eduardo, Ćorluka, Lovren, Modrić…) klupska je politika posljednjih osam godina fokus potpuno prebacila na omladinski pogon, te na mlade talente iz niželigaških klubova, kako Zagreba i zagrebačke okolice, tako i na prostoru ostatka Hrvatske; uz dovođenje igrača s područja bivše Jugoslavije koji nemaju problema s prilagodbom. S ovakvom politikom stvaranja i rudarenja pri pronalasku igrača, odnosno njihovo kasnije trženje (Mlinar, Trajkovski, Balić, Delač…) omogućili su skoro kontinunirano održavanje statusa u najvišem rangu domaćeg natjecanja.
Na kraju trebamo podsjetiti da se u posljednjih dvadeset i pet godina HNL-a veliki broj klubova iz Zagreba i (šire) okolice okušao u prvoj ligi, no isti su najčešće plesali samo jednu sezonu. Ne uzimajući u obzir Lokomotivu kao neutralan i ozbiljan klub, uz Zagrebovo potonuće do treće lige, Inter definitivno pokazuje najviše ozbiljnosti i profesionalnosti klupske politike u dugoročnom vođenju, te uz Dinamo postaje najstabiljniji klub središnje Hrvatske.
Goran Đulić
