Nastavak na live tekstualni prijenos, analiza pobjede Hrvatske u generalnoj probi pred Brazil.
Kako biste lakše pratili ono o čemu govorim, sa strane možete pogledati raspored o kojem pišem. Primarni problem Hrvatske u izgradnji napada bila je uloga Olića. Često se spominje deficit Hrvatske na krilnim pozicijama, a njega je Kovač ovdje htio “sakriti” postavljanjem jednog pravog krila (Perišić) i jednog napadača koji bi započinjao na “širokoj” pziciji, ali tokom napada zabadao unutra da postane drugi, prateći špic. Na taj način zadovoljen je balans i geometrija u napadu, a Olića se de facto stavlja na pozicijugdje može najviše ponuditi. Međutim, postojao je problem. Bekovi su po Kovačevoj naredbi bili izuzetno oprezni i rijetko kad su sudjelovali u fazi napada aktivnije. To je značilo da Olić i Perišić moraju igrati uz aut liniju češće nego bi htjeli, jer moraju svojoj ekipi dati “širinsku” dimenziju u napadu. Olićev problem manifestira se kod njegovih navika u igri bez lopte – trči samo okomito, što ga čini krajnje jednodimenzionalnim kad igra na boku. Njegova kreacija, dribling i rješenja na boku zaostaju za onim kakva se očekuju od pravog krilnog igrača. Tu je prilikom prebacivanja napada u zadnju fazu Hrvatskoj falio igrač prema toj strani.
Druga zamjerka u igri s loptom je upućena zadnjoj liniji, koja je u tome bila prespora iako je imala mnogo vremena na lopti. Na taj način, Mali se stizao pomicati sa strane na stranu u veznoj liniji, bez da je pucao višak – na SP-u će uvjeti biti takvi da će zadnja linija u mnogo manje vremena morati igrati loptom. Ispomoć zadnjoj liniji bio je Rakitić koji se spuštao duboko njima u krilo ne bi li započeo napad. Kovač je kasnije rekao kako je to bila njegova greška i da je htio da Rakitić igra više u veznoj liniji, ali se s tom konstatacijom ne slažem. Mali je igrao jedan kvalitetan zonski presing i nije bilo dovoljno mjesta ni ostalim veznjacima, a taj prostor bi postao još zbijeniji ako bi Rakitić u njega ulazio. Ali, postoji jedna stvar koja se nije dobro iskoristila a tiče se Mandžukićeve igre bez lopte.
Naime, u početnoj fazi napada Hrvatske, Mali je zadnju liniju držao na 35 metara od svojeg gola, a najisturenijeg napadača na 55. To je značilo da su svi zbijeni u 20 metara igrališta po njegovoj dužini. Mandžukić je u tim trenucima bio njima u krilu, umjesto da utrči iza leđa kako bi ga Rakitić (koji je imao mnogo vremena na lopti) proigrao. Čak i da tu loptu nije uspio primiti, povukao bi za sobom stopere pa bi onda razmaci u obrani Malija bili mnogo veći i hrvatskoj veznoj liniji bilo bi lakše igrati. Tako da Rakitićevo pozicioniranje nije bilo nelogično. Dapače, trebalo je odstupiti malo i izaći iz tog pritiska. Bili su svi preduvjeti da Rakitić glumi Pirla loptama preko obrane, problem je što mu nitko naprijed nije nudi sebe kao direktnu opciju.
Najviše se napadalo preko Sammira, koji je odigrao vrlo solidnih 30-ak minuta ali je nakon toga nestao s terena. A napadalo se tako da se Malijev obrambeni koncept koristio protiv njih. Mali je fizički superioran velikoj većini reprezentacija iiz tog razloga igraju obranu čovjek na čovjeka (makar pametno suzuju zonu u sredini pa ne moraju natjeravati igrače po cijelom terenu). To znači da svaka kretnja suparničkog igrača za sobom nosi mogućnost da u taj prostor uđe novi suigrač. Konkretno, Sammir se spuštao dosta duboko po loptu, čime je povukao zadnjeg malijskog veznog za sobom i ostavio velik prostor iza njegovih leđa prazan. Taj prostor Perišić je morao kontinuirano koristiti – jednom kad je to napravio, zabio je prvi gol. Na sličan način izigrana je Malijeva veza u akciji koja je prethodila drugom golu, kada je Kovačić ostao sam na širokom prostoru za dodati Jelaviću.
Općenito, faza obrane odigrana je bez veće greške – dobar presing na igrača s loptom kada bi se lopta izgubila, odlična povratna trka gdje su nerijetko naletavala dva hrvatska igrača u pomoć suigračima prije prvog malijskog igrača i bekovi s opreznim postavljanjem, sa zadatkom preventiranja kontranapada preko njih. To je vjerojatno velika proba za Brazil, koji veliku većinu svojih napada bazira na Neymaru i Hulku, pa će bekovi postajati pomoćni stoperi lišeni nekih ofenzivnih avantura. A ne treba nikako zaboraviti ni liniju Olić – Mandžukić – Perišić – strašno mobilna i moćna prednja linija.
Mali je odigrao kvalitetnu i dopadljivu utakmicu. Recimo, u kako god teškoj situaciji da su se našli s loptom, nisu ju nabijali napamet, već su težili pas igrom izaći iz presinga i zaista su cijenili posjed jednom kad bi ga uzeli. U onim rijetkim situacijama kad bi uspjeli ozbiljnije organizirati napad, zadnju trećinu domaće ekipe pokušavali su ugroziti dijagonalnim loptama na krilima koja su se šuljala s unutarnje ili vanjske strane Srni i Vidi. Maliju su zapravo falile dvije stvari da ostvare svoje namjere na kvalitetniji način: jedna klasa u prednjoj liniji koja bi oplemenila njihov pokušaj da stvore prednost bliže golu i mnogo bitnije – kretnja bez lopte. Naime, iako su tehnički dopadljivi, Maliju fali “rada na suho”, pa tako igrač na lopti ima maksimalno jednu opciju za predati loptu. Zato se često dovodeu situaciju da s loptom u nogama moraju ulaziti u duele 1 na 1, solirati a onda i gubiti lopte.
I tako je u pravilu tekla utakmica, s manje ili više momentuma na obje strane, ovo su bile generalne ideje. Kovač jeu svim zamjenama mijenjao igrača za vrlo sličnog igrača, ali te zamjene su htjele u kratkom roku impresionirati izbornika, previše su htjeli s loptom pa su onda i češće griješili. Golovi iz prekida su pali iz specifičnih situacija, pa bi bilo ishitreno donositi velike zaključke. Perišić je iskoristio nepotrebni izlazak kompletne malijske obrane na Olića, te zabio iz neposredne blizine. Malijci su iskoristili svoju visinu na drugoj stativi, a iako je Vukojević bio na drugoj vratnici da raščisti te pokušaje, pogodio je Traorea u ruku.
Za kraj, svojevrsni zaključak je taj da velikih zaključaka nema. Kovač uigrava svoje opcije u igri s rezerviranim bekovima, a već se nekoliko puta Olić nije pokazao kao dobra opcija na krilnoj poziciji. Navijači su htjeli više šansi i golova, ali Kovaču je na listi prioriteta uvijek bitnije zatvoriti sebe, nego otvoriti protivnika. Bit će drugačije protiv Brazila, igrat će Modrić a neće Mandžukić, vjerojatno se traži lijevi bek i preispituju Kovačićeve mogućnosti za tu utakmicu. Većina minutaža je ionako bila bazirana na temelju individualne fizičke spreme. Vukojević je bitan faktor u zatvaranju prostora, posebno kada bekovi odu naprijed, i iako njegovo ime nećete čuti često, to ne znači da on ne igra (bitnu) rolu. I on je pokazatelj svojevrsnog opreza, koncepta na kojem će se graditi ekipa za Brazil, kako god ona izgledala.
Vice Karin, General poslije bitke
