Iza nas je još jedan neuspješan pohod Dinama na toliko najavljivanu Ligu prvaka. Natjecanje koje donosi preko 10 milijuna eura zarade, koje donosi europsku elitu na Maksimir, koje puni klupsku blagajnu do vrha. Međutim niti ove sezone od toga ništa. Drugi puta u nizu Dinamo je ispao kao nositelj, i to oba puta od ekipa koje su daleko jeftinije na papiru, od ekipa bez ikakvih “zvjezdica”, ali od ekipa koje imaju glavu i rep, ekipa koje su uigranije od Dinama te ekipa koje se nalaze u puno boljoj atmosferi od one koja vlada u i oko maksimirskog kluba..
Gdje je pošlo po zlu? Jasno je kao dan da Dinamo praktički igra bez trenera, jer Zoran Mamić to definitivno nije. Čovjek kojeg je klupska svita proglasila “menadžerom engleskog tipa” nije se zasad pokazao ni u jednoj od svoje dvije glavne funkcije. Ekipa na terenu ne izgleda bajno, a pojačanja su zasad jako upitna. Obrana koja je bila rak rana momčadi izgleda jednako loše i nepouzdano kao i lani. Ivo Pinto nije opravdao očekivanja te zasluženo budi gnjev navijača koji su prisiljeni gledati kako odbjeglo dijete kluba briljira na istoj poziciji u dresu Rijeke. Stoperski par pliva na granici smiješnog i tragikomičnog. Šimunović je sve samo ne ozbiljan stoper, Sigali je dosad uspješno ispunjavao kvotu od barem jednog kiksa po susretu, dok je Šimunića vrijeme odavno pregazilo. Na sve ovo valja dodati da skupo plaćeno golmansko pojačanje uporno broji “pacerske” golove na svojem kontu. Nakon 2 u HNLmdash;u, danas je odlučio “biznis” proširiti i na Europu.
Pojačanja u veznom redu nešto su bolja, no i dalje nedovoljno s obzirom na uloženo. Goncalo i Andrijašević su tu tek toliko da popune klupu, Machado pruža solidne partije (iako i dalje niti blizu onome što se očekuje), dok je jedini s prolaznom ocjenom Marko Pjaca. Mlad, brz, prodoran, tehnički vrlo dobro potkovan, prepun je aduta koji ga s pravom uvrštavaju među najtalentiranije igrače Dinama i Hrvatske.
O napadačkim pojačanjima se nema zasad ništa pametnog reći. Skupo plaćeni Dejan Radonjić više ne nosi dres Dinama, dok su Wilson i Hodžić još uvijek bez prave prilike.
Osim nabrojanih nedostataka, Dinamo trenutno muči i onaj najbitniji mdash; atmosfera u i oko kluba. Navijača na tribini nema, osim šačice tzv. “plaćenika”. Klub svjesno radi protiv svojih navijača koji su se usudili biti opozicija vodećoj garnituri te su im veliki trn u oku. Prava podrška s tribina izostaje već godinama, a bez pravog huka s maksimirskog sjevera to jednostavno nije to.
Na vladajućima je napokon da shvate da rade protiv kluba, kako maćehinskim odnosom prema navijačima, tako i tragikomičnim kupovinama igrača i trenera. I dok god se ovakvo stanje ne promijeni, Dinamo rezultatski napredak u Europi dočekati neće, a prosječni navijač samo će moći brojiti nove negativne rekorde koje klub ruši u Europi.
