U REGISTATURI #14

Rat za Scudetto se nastavlja

Muških devedeset minuta odigrale su dvije najbolje talijanske momčadi u Torinu. Bio je to duel koji se neće pamtiti po ljepoti igre i spektakularnim potezima što se i moglo donekle očekivati s obzirom na težinu uloga, kao i na registriranu snage jedina dva talijanska kluba koja su sposobna pobjeđivati u kontinuitetu – Napolijevih osam protiv Juventusovih četrnaest. Taktička bitka u najavi.

Posebna je doza opreza viđena u posljednjih dvadesetak minuta ogleda gdje su se obje strane trudile ne primiti gol, što je uostalom i bio primarni cilj glavnih rivala za Scudetto. Talijanska odanost besprijekornoj obrambenoj igri oduvijek Calciu daje neodoljiv šarm, a glavna je vedeta aktualni prvak iz Torina. Krase ih impresivne brojke poslije 25 kola: petnaest uzastopnih pobjeda u Serie A gdje u posljednjih šest nisu primili pogodak. Bitni parametri strahovitog uzdizanja Stare dame opisani su ovdje pa je danas sasvim jasno – Allegri je u najvažnijem momentu sezone donio najbolju moguću odluku, povratak formaciji 3-5-2 koja je kamen temeljac svih uspjeha unazad dva mjeseca.

Andrea Barzagli – igrač utakmice

Međutim, izostanci su natjerali trenera domaćih na formacijsku promjenu. Riječ je o, barem na papiru, formaciji 4-4-2 gdje je glavna intencija bila spriječiti protok lopte ka najubojitijim pojedincima gostiju – Lorenzu Insigneu i Gonzalu Higuainu. Juventus je definitivno uspio u tom naumu duplo fiksirajući bokove (Evra i Pogba lijevo, Lichsteiner i Cuadrado desno) za vrijeme posjeda Napolija. Posebno vrijedi istaknuti Evru i Lichsteineira koji nisu imali pretjeranih napadačkih ambicija – osnovno je bilo pomoći užoj obrani predvođenoj maestralnim Andreom Barzaglijem.

Čitavu je utakmicu dirigirao obranom što je posebno dolazilo do izražaja nakon izlaska također važnog čovjeka koji je direktno utjecao na krajnji rezultat utakmice – Leonarda Bonuccija.

Našao se tako Juve u teškoj situaciji – dva od tri standardna stopera nisu bila u funkciji (Chiellini propušta još nekoliko utakmica), dok je njihova prva zamjena, Martin Caceres, zbog teške povrede odsutan do kraja tekuće sezone. To je pružilo priliku mladom Ruganiju da zaigra uz najboljeg braniča Italije ležernije, znajući da se može pouzdati u puno iskusnijeg kolegu. Spomenuti je Barzagli posve neutralizirao najubojitijeg igrača lige – Higuain je gubio duel za duelom jer bi stoper Juventusa hrabro i oštro istrčavao na njega ne dajući mu niti sekunde vremena da se sastane s loptom koja mu je poslana. Barzagli je osvojio petnaest lopti i pritom dobio svih šest duela u kojima se našao što i pokazuje slika ispod.

NULL

Hrabri gosti

Duplirajući bokove, Bianconeri su gubili na gustoći u središnjici terena koja se pokušavala nadoknaditi “plutajućom minom” u liku Juana Cuadrada koji bi se s desne strane zabijao u sredinu čim bi mu se ukazala prilika za to. Isti manevar odrađivao je i Paul Pogba, a cilj im je bio pružiti podršku posve odsječenom napadu Dybala – Morata. Obojica su uglavnom igrala leđima okrenuti protivničkom golu što je dakako ogroman kompliment kompletnoj defenzivnoj slici gosta koji su hrabro zadnju liniju držali daleko od svog gola.

Obrambena linija Napolija na centru

Iz tog razloga su se crnobijeli zabijali u čvrsti bedem pravilno postavljenog suparnika – Napoli se bez pretjeranih tegoba branio od svakog pokušaja smislene kombinatorike domaćih gdje su se posebno isticali Elsied Hysaj i Allan. Desni bek Sarrijeve ekipe imponira obrambenom kvalitetom, a stigne i naprijed biti koristan – upravo je on centrirao prema Higuainu za gol šansu koju je očistio Bonucci. Važna je također i uloga Brazilca Allana u veznom triu Partenopeia – zadužen za “prljave poslove” i sitne prekršaje najčešće je narušavao pokušaj brze tranzicije domaćih po uspostavljanju novog posjeda.

Hamšik, Callejon i Insigne nisu mogli previše utjecati na igru jer bi ih paklena defenzivna gustoća domaćih tjerala od opasne zone – Juve se branio uglavnom sa sedmoricom iza lopte i tu je doista nemoguće bilo provući loptu iza nečijih leđa. Nije se moglo zbog zbog iznimne kompaktnosti između obrambene i veznije linije Bianconera u jednom agresivnom modu.

Sedam igraa Juventusa iza lopte

Sličnu stvari radili su i gosti uz jednu bitnu karakteristiku – uspjevali su kratkim pasovima i čuvanjem lopte između obrane i veznog reda oslobađati se presinga domaćih što je izuzetno teško činiti svih 90 minuta. Napoli je uspio u tome, natjerali su Juventusa da djeluju pomalo, ali prividno podređeno.

Allegrijev as iz rukava

Ono što nije bilo dobro za samu ljepotu igre jesu “gušenja” dvojice regista, Marchisija s jedne, odnosno Jorginha s druge strane. Ujedno, riječ je o dvojici najboljih igrača svog posla u Serie A i njihove uloge u ovoj utakmici bile su marginalizirane. Točnije, nisu mogli uživati u češćem posjedu, nego su morali brzo djelovati po pitanju pass igre kad bi imali loptu kod sebe. Zbog njihovog smanjenog radnog opsega (zaslugom protivničkog markiranja), centralni braniči kod obje momčadi pokušavali su dijagonalama otvarati bokove kako bi se stvorio barem minimum prostora za kreaciju u posljednjoj trećini terena.

Zbog fantastične obrambene igre Napolija, Juve je morao pomalo i preskakati igru visokim loptama iz svoje polovice na bok što je bila skroz logična zamisao Allegrija koju je posve etabilirao uvođenjem Sandra (lijevog beka) na poziciju lijevog veznog ispred Evre kako bi se istovremeno začahurio čuvajući bod, a s druge strane pokušao na neku polukontru iskoristiti njegove kvalitete. Ovim je potezom Allegri isprovocirao također vrijednu pobjedu nad Torinom prošle jeseni (2-1), kad je Alex Sandro asistirao Juanu Cuadradu za pobjedu u posljednjim sekundama gradskog derbija.

Izlaskom Dybale, Juventus je zaigrao u formaciji 4-3-3/4-5-1 pripremajući se za pravedan ishod – remi. No, jedna precizna duga lopta Khedire na Sandra u polukontri (dobio u duelu sjajnog Hysaja), rezultirala je otvaranjem koridora na tridesetak metara ispred nezaposlenog Pepea Reine gdje je Evra lako pronašao mobilnog Simonea Zazu koji se elegantno oslobodio do tada nepogrešivog Koulibalyja i uz malu “pomoć” Albiola poslao loptu u mrežu.

Napoli po svemu prikazanom do danas zaslužuje naslov, ali…

Tako je klub iz Torina upisao veliku pobjedu nad direktnim rivalom iz Napulja koja im po prvi puta ove sezone donosi pogled s vrha. Sarrijevim momcima ostaje žal jer bod su zaslužili prikaznim, odnosno – nitko nije zaslužio pobjedu gledajući širu sliku.

Ipak, par sitnih vezanih greškica nebeskoplavih, Juve je krvnički naplatio što je dakako jedna od odlika šampionskih ekipa. Nekoliko takvih imaju i gosti.

Prije svih, imperativ je iskazati respekt prikazanoj dosljednosti gosta – najavili su hrabru igru i ne isključivo bunkeraški pristup (dokaz: obrambena linija tabori na 30-35m od svojih vrata). Htjeli jesu, mogli nisu, jer za gram više pitalo se Allegrijeve pulene. Posljednji protivnik na Areni u Torinu koji je pokušao nametnuti svoju igru je Real Madrid u polufinalu Lige Prvaka prethodne sezone, što savršeno oslikava današnju moć Juventusa, jednako kao i osamnaest pobjeda u posljednjih osamnaest nastupa kroz prvenstvo i kup Italije, ali i istovremeno komplimentira vrelim južnjacima na na subotnjem nastupu. Maurizio Sarri autor je napuljskog čuda.

Unatoč porazu, Napoli se ima čemu nadati u preostalih trinaest rundi jer djeluju organizirano, karakterno i konkretno. Njihova je nesreća što za konkurenciju imaju obrambeno i taktički maestralnog rivala koji u najkompleksnijim situacijama djeluje nedodirljivo što su dokazali i u ovoj bitci koja im je pripala. Rat za Scudetto se nastavlja…

Dejan Lovrić

Rapsodija na Camp Nou

Posljednja utakmica ovog vikenda u Primeri ponudila nam je derbi kola i potpuno opravdala očekivanja. Barcelona je na svom Camp Nou dočekala najhipsterskiju ekipu na Pirinejima, Celtu iz Viga i na kraju je, možda neočekivano visoko porazila. Osim spektakularnih poteza najboljeg nogometaša svijeta Lea Messija i Neymara vidjeli smo niz interesantnih taktičkih detalja koje ćemo probati predstaviti u par točaka.

1) Celta ponovo u man markingu

Kao i jesenas, u velikom trijumfu protiv Barce na svom Balaidosu, Celta i njen trener Eduardo Berizzo su se u sredini i posljednjoj liniji odlučili na ekstreman man marking, nalik Berizzovom mentoru Marcelu Bielsi. Bekovi Barce, veznjaci, Messi, Neymar i Suarez striktno su praćeni i u situacijama kada bi drastično, po 20-25 metara napuštali svoju zonu i pokušali spuštanjima ili rotacijama stvoriti višak i omogučiti progresivnost. Koliko je jesenas bilo produktivno, toliko se danas pokazalo kao nedostatak. Premalo marenja za prostor, utrčavanje iza leđa igraču koji prati svog igrača pravili su ogromne probleme Celti. Lateralna kompaktnost u defanzivnoj liniji upravo je zbog toga znala patiti, pa je Barca znala iskoristiti to utrčavanjima u prostor iza leđa Celtinih defanzivaca. Formalno postavljeni u 4-4-2, dva napadača Celte imala su za cilj markirati Busquetsa ili tijelima kratiti dodavanja ka njemu. Kada god bi se lopta odigrala horizontalno od jednog ka drugom stoperu, jedan od napadača bi napadao stopera sa loptom i kratio povratno dodavanje ka drugom stoperu, a drugi napadač bi odmah stajao uz Busquetsa. Ukoliko bi stoperi Barce odigravali dodavanja u dubinu, oba napadača bi u sprintu krenula ka Busquetsu, onemogućavajući pas ka njemu i tjerajući Barcu na pas unazad i resetiranje napada.

Visoki presing Celte, koji se manifestirao u man markingu ostavljao je veliku rupu između vezne i defanzivne linije Celte što je Barca, bilo od Brava bilo od stopera koristila dodavanjima preko vezne linije u situaciju tri na tri, odnosno MSN protiv trojice defanzivaca Celte, što je, složit ćete se, ogromna prednost za Barcelonu.

Nakon Barcine promijene poslije 20-ak minuta na tri pozadi (malo kasnije nešto više o tome) u prvoj fazi napada, Celta dobiva dodatne probleme, dobiva igrača manjka u prvoj fazi što pokušava kompenzirati iskakanjima krila na Mascherana – što ostavlja Albu nemarkiranog koji visokim postavljanjem opterećuje sa Neymarom beka i tako stvara višak na lijevoj strani.

Koliko smo jesenas vidjeli da man-marking može biti efektivan, toliko smo danas vidjeli i drugu stranu medalje.

2) Barcin posjed

Na samom početku, Barcinih 4-3-3 sa Busquetsom ispred dva stopera, Barci je teško donosio progresivnost. Dva napadača Celte su uvijek stizala da pritisnu stopere i onemoguće okretanje strane. Busquetsov utjecaj je bio potpuno ukočen u prostoru koji je okupirao, a rotacije Neymara i Inieste te Messija i Roberta nisu mnogo donosile s obzirom da bi Celta najčešće to potjerala klasičnim man markingom. Jedino što je Barci išlo od ruke u prvih 20 minuta je stavljanje Messija u odlične pozicije u sredini za situacije kada se mogao licem okrenuti golu (za što smatram da je potrebno dobra selekcija dodavanja i pozicioniranje suigrača) kako bi iskoristio Celtin man marking i kvalitativnom superiornošću u igri jedan na jedan eliminirao svog direktnog čuvara i tako stvorio višak u sljedećoj liniji napada. Nakon 20 minuta, Enrique radi promijene, slične kao i u utakmici s Atleticom – prelazi u lavolpianu u prvoj fazi, odnosno trojici u pozadini kod izgradnje napada. Na ovaj način, Barca je imala igrača viška u prvoj fazi – stopere široko koji su sada teško mogli biti pritisnuti od strane napadača Celte jer su ovi sada bili dosta udaljenije postavljeni od njih pa ih Guidetti i Wass nisu mogli stići. Na ovaj način, Barca je napravila dvije stvari. Prva stvar je stvaranje igrača viška u sredini terena. Nakon što Mascherano i Pique krenu sa loptom u sredinu neko ih mora preuzeti i ostaviti Iniestu i Roberta nemarkiranog, što je veznjake Barce ostavljalo same, izazivalo niz novih preslaganja u defanzivnoj organizaciji Celte – što bi ostavljalo rupu u defanzivnoj strukturi koju je Barca kažnjavala loptama iza leđa obrane.

Druga je, kao sto sam pisao, pokušaj da Celta kompenzira dva na tri situaciju u prvoj fazi napada iskakanjima krila na Mascherana, te je na taj način Alba ostajao sam – što je u konačnici rezultiralo u stvaranju viška na boku po već gore opisanom načinu.

Osim ovoga, eksploatacija Messija i Neymara od strane Enriquea je ponovo bila jako dobra. Dobrom selekcijom dodavanja, pražnjenjem prostora od strane suigrača, njih dvojica su u međuprostoru ili sredini u idealnim uvjetima (okrenuti licem golu i sa slobodnim prostorom oko sebe) imali kvalitativni višak protiv bekova te na taj način donosili višak svojoj ekipi nakon što bi driblingom iz igre izbacili svog direktnog čuvara.

3) Male promjene u drugom poluvremenu

U drugih 45 minuta Barca je nastavila po planu kojeg se držala od 20. minute. Lavolpiana, koncept slobodnog čovjeka u prvoj i samim tim i u drugoj fazi, te korištenje potencijala najboljih igrača ekipe. Ovome je dodan još jedan detalj u napadačkom setu Barcinog napada gdje su Neymar i Messi dobivali loptu u međuprostoru, te dijagonalnim driblinzima navlačili pogled i fokus na sebe od strane oba veznjaka Celte – što je veznjak koji se nalazio na daljoj strani to sjajno koristio, uvlačio se iza leđa svog markera, utrčavao između beka i stopera te na slabijoj strani stvarali situaciju tri na dva. Na ovaj način bek Celte je morao odlučiti hoće li ostati uz Messia/Neymara (zavisi tko bi držao širinu, a tko bi imao loptu u nogama), ili će ispratiti trk Inieste ili Roberta. Što god da odluči Barca će biti u prednosti. Ukoliko izabere prvu opciju Iniesta ili Roberto idu jedan na jedan sa golmanom, a ukoliko izabere drugu opciju, Messi/Neymar dobivaju previše prostora i vremena na lopti.

Kompletan današnji napadački set uz more talenta koje Barca ima dotukli su Celtu u drugom poluvremenu.

4) Luis Enrique, tihi krojač paklene mašine

Kao posljednju točku odlučio sam pisati o čovjeku koji je usprkos svemu postignutom i dalje nepriznat kao netko tko je dovoljno dobar u svom poslu.

Od prvog dana svog boravka na klupi Blaugrane, čovjek koji je u svojoj prvoj sezoni donio tripletu Barceloni, osporavan je vjerojatno kao nijedan trener otkad je ove igre. Na osnovu prošlosti i neuspješnog početka trenerske karijere, njemu se i dalje sudi kao nekome tko bi samo mogao voditi ovakvu ekipu kakva je Barcelona. Osporavan kao netko tko je previše direktan, kao netko tko odbacuje tiki taku i nema 60 rotacija u jednom posejdu i dalje nije prihvaćen i očito neće biti kao netko tko može ostaviti traga u povijesnim stranicama nogometne igre. Poput tihog režisera najsjajnijih djela kinematografije, iza zavjese stvara djelo koje na terenu njegova ekipa perfektno odradi. Oni za to dobivaju sve zasluge i aplauze kada se svjetla ugase, dok on mirno, iza te iste zavjese neopravdano biva izuzet od svih pohvala i hvalospjeva koji odu na račun Messija ili Neymara. Ovog vikenda još jednom smo vidjeli predivnu izvedbu ovog dvojca, ali predivnu izvedbu koju im je omogućio Enrique, postavljanjem u zonama i prostorima u kojima su mogli i bili najbolji. Enrique je, htio to neko priznati ili ne, na najbolji mogući način, vjerojatno bolji nego što je itko mogao zamisliti, uklopio Luisa Suareza u ovu ekipu. Naučio ga je da radi za Messija i Neymara, da odlično koristi cijeli fokus koji se na ovom dvojcu događa, te da sjajno traži i eksploatira prostor koji se ponudi. Čovjek koji u svoju kancelariju ulazi u devet sati ujutro i napušta je oko osam navečer, marljivo radi pripremajući poteze, mehanizme i sisteme zbog kojih će ponovo biti izuzet iz svih tekstova o novoj pobjedi i sjajnoj partiji Barcelone.

Luis Enrique, tihi krojač Barcine kaznene ekspedicije.

Ivan Stojković, GPB