Iako bi mnogima kup znači poprilično, navijačima Hajduka ne predstavlja gotovo ništa nakon još jednog teškog razočarenja u prvenstvu. Rane su još svježe, a i dva osvojena u prethodne dvije sezone su ih razmazili. Međutim, nakon odmaka nekog vremena, pobjede nad Dinamom i Rijekom, i dizanje jednog od trofeja bi ipak malo brže zaustavilo krvarenje. Osim toga, od iduće sezone taj uspjeh, reorganizacijom UEFA-inih klupskih natjecanja, donosi i plasman u 1. pretkolo Europske lige.
Ima li Hajduk uopće mentalne snage i vjere za takav mini povratak? Teško. Koliko god s navijačke strane izgledalo nekad da je nogomet jednostavna stvar ipak debeli tragovi poraza ostanu. Posebno nakon velikih nadanja. Nitko ne može reći kako se igrači, barem oni koji igraju, ne zalažu. Uostalom, bili su bolji od Dinama u polju, stvorili više prilika, ali jednu od dvije pogreške su gosti u prvom susretu iskoristili i zasluženo odnijeli pobjedu.
Karoglan zna da je bivši, kao i mnogi igrači. Upitan je ostanak sportskog direktora i predsjednika. Mandati istječu, a ciljevi su izmakli. Vjerujem da svi (zajedno s onima koji ostaju) imaju želju ipak zahvaliti brojnim navijačima za jednu sjajnu podršku, i kad je išlo i kad nije. Ovo što možeš doživjeti na Poljudu (i u gostima) ipak ostaje za cijeli život posebno razdoblje.
Mnogi treneru Hajduka zamjeraju kukavičluk u prethodnoj utakmici i u pravu su. Posebno ako imaš za suparnika loš Dinamo. Nažalost, Hajduk jednostavno ne vjeruje sebi, igrači treneru, a ni on njima. Zbog toga se Karoglan odlučio za takav način igre, i dogodi se što se dogodi. Naravno da to znači i kraj svih nadanja.
Za današnju utakmicu je taktika sasvim sporedna. Treba je dobiti bilo kako pa makar i na penale jer je bitan samo prolaz.
