Ne treba nikakva pretjerana najava, nikakvi prefiksi, sufiksi i epiteti, u Hrvatskoj je dovoljno reći samo jednu riječ i svi će znati o čemu govorite: “derbi!”
Plavo protiv bijelog (aluzije na opijate nisu namjerne), kontinent protiv mora, metropola protiv najsportskijeg grada na svitu, BBB protiv Torcide, i sve ostalo što čini ovu utakmicu svetim gralom hrvatskog sporta, prve su aluzije na ovo žestoko rivalstvo koje svoje početke vuče daleko u prošlo stoljeće.
Retro analizom, nostalgičnog imena koji ime dijeli hitom “Novih fosila”, vraćamo vas daleko u 1990.mdash;u godinu, na Poljud, kako bi taktičkom analizom najslavnijeg derbija u novijoj povijesti, probudili onaj emocionalni naboj koji današnja utakmica sa sobom nosi.
Dakle, vrijeme odigravanja utakmice je 18.3.1990. godine, u Hrvatskoj vlada predratno stanje i nacionalne tenzije koje su nakratko ujedinila ova dva fronta, pa tako nekoliko tisuća Dinamovaca u savršenoj atmosferi na Poljudu slavi Dinamove golove bez velikog straha za svoju glavu. Tih godina vjerojatno se odvijalo nešto najbliže “ljubavi”, koliko se može govoriti o tom konceptu u sudaru dva svijeta, a od nekolicine Hajdukovaca sam čuo da im je to “najdraži poraz u životu”.
Dinamo je u ovoj utakmici ušao kao drugoplasirani klub s bodom više od Hajduka, a pobjeda je imala trostruki značaj. Neizmjerno veselje radi same pobjede u derbiju, kao i dva statistička fakta:
mdash;ovom pobjedom Dinamo je prestigao Zvezdu na ljestvici i otvorio si put prema tome da budućeg europskog prvaka izbaci s trona na koji će zasjesti
mdash; do ove utakmice, “rezultat” u derbijima bio je potpuno izjednačen, 31 pobjeda na svakoj strani i 25 remija, uz identičnih 117 golova na obje strane!
Da ne duljim i ne govorim vam nešto što većina jako dobro zna, počet ćemo s analizom.
SASTAVI
Hajduk: Pudar, Hadžiabdić, Dražić (Jurković), Bilić, Jerkan, Štimac, Barnjak (Vučević), Čelić, Jarni, Asanović, Jeličić, trener Pudar
Dinamo: Ladić, Cupan, Preljević, Panadić, Lesjak, Išvanić, Škrinjar, Mladenović, Šuker, Boban, Shala, trener Kuže
Radi lakšeg praćenja utakmice koja je imala dva totalno različita poluvremena, tekst ću podijeliti baš po tim vremenskim intervalima
1. poluvrijeme (Dinamo u obrani, Hajduk u napadu, Hajduk u obrani, Dinamo u napadu)
2. Poluvrijeme (razvoj igre, razlike)
Dinamo u obrani, Hajduk u napadu
Zapravo, u oba poluvremena ekipe su odigrale taktički skoro identičan obrambeni koncept, s nekoliko varijacija na temu.
Hajduk je krenuo onako pomalo divlje u utakmicu, direktno na gol, ali Kuže je na to bio spremna i povukao je svoju momčad u jednu duboku i gustu zonu, unutar koje prostora za igrati nije bilo.
Evo kako je to izgledalo na sredini terena:
Dinamovi veznjaci blokiraju središnji dio terena i time tjeraju Hajduk s loptom na bok. Ovo je imalo u ideji vjerojatno dvostruki učinak:
mdash; onemogućiti Hajduku da nabije brzi ritam, već ga stalno sjeckati bliskim blokom na svim ofenzivnim igračima, Dinamo je trebao prvih 20mdash;ak minuta umiriti utakmicu i u tome je uspio
mdash;Hajduk bi mogao napasti jedino po strani, s bekovima, a onda bi prostor iza njihovih leđa koristili Boban, Šuker i Shala
Nekoliko puta Hajduk je pokušao napraviti proboj prema golu po sredini terena, ali to nije imalo nikakvog efekta, previše je tu igrača bilo. To je najbolje osjetio Asanović:
Koji je u i slučaju uspješnog driblinga stalno nailazio na nove prepreke i nije uspio dati neki značajniji doprinos Hajdukovoj igri u prvom poluvremenu.
Čak su Šuker i Shala davali svoj doprinos, i često bi oni bili “prednji vrh” Dinamove zone oko sredine terena, a na toj ulozi su se izmjenjvali
Budući da se Dinamo, barem u prvom dijelu, obrambeno postavio vrlo oprezno, Hajduk je imao velikih problema stvoriti dobru šansu i jedina dobra osim gola, došla je također nakon prekida.
S obzirom na ovako gustu zonu na suparničkoj polovici, Hajdukovi ofenzivci morali su mnogo raditi bez lopte kako bi stvorili malo prostora, ali nisu uspjeli pronaći pravi ritam i balans, gdje bi tako stvoren prostor netko od suigrača efektivnije iskoristio. Igru su bazirali na direktnim napadima i nabijanju tempa, jer su trebali nekako nadoknaditi to što su takvi napadi mdash; napadi s malom mogućnosti uspjeha , a to su mogli nadoknaditi samo tako da što više puta pokušavaju, i na polet i elan pokušaju Dinamo stisnuti na svoju polovicu.
Igru su najviše bazirali na lijevoj strani napada na kojoj su se Izmjenjivali Jeličić i Asanović, ali, budući da je Dinamova postavka bila vrlo oprezna, u takvim napadima su mogli uspjeti samo u specifičnim uvjetima.
Evo o čemu pričam:
Ovdje je Hajduk uspio s loptom doći na bok u ranoj fazi napada, prije nego se Dinamo uspio skroz postaviti. U tom trenutku, Jeličić bi se trkom iz sredine terena, zavukao Dinamovom beku iza leđa:
I tako bi imao kvalitetniju šansu i situaciju gdje ima malo više prostora za dribling i centaršut u šesnaeasterac.
Bilo je vidljivo da je Hajduk ustrajao u ovakvim napadima, jer su tri četvrtine svih napada u prvom poluvremenu započeli i realizirali po lijevoj strani.
Ovakav manevar dobro je rješenje. Zašto? Zato što Jeličić prije dodavanja koje mu je upućeno utrčava iz sredine i to iz prostora onog daljnjeg Dinamovog stopera (iznad braniča koji ga napada na gornjoj slici) i time ga obeshrabruje u tome da ga prati, jer bi ostaviuo preveliku rupu. U ovakvim situacijama Dinamova obrana mora preuzimati, ali za to treba taman dovoljno vremena da napadač koji je u šprintu to iskoristi. Posebno u ovkvim situacijama gdje nema beka na svojoj poziciji, pa se stoper mora pomicati skroz do linije i time Dinamo ima igrača manje na skoku.
Inače, u prvom dijelu, Hajduk je imao smislenije napade, i to iz jednog razloga, igre i postavljanja njegovih krilnih igrača.
Naime, budući da je sredina vrlo brzo postala zona u kojoj nisi mogao proći s loptom (a i bez nje vrlo teško), bilo je bitno imati kvalitetno postavljene krilne igrače koji bi bili direktna opcija za dijagonale ili pas uz liniju.
Jeličić sada kreće (bijela strelica) s polurkilne pozicije i zabija prema sredini, povlačeći za sobom malo cijelu Dinamovu zadnju liniju. Na drugoj strani ostaje sam Barnjak(bijeli krug), pa se možće na njega odigrati pas i izbjeći sredina terena.
To Hajduk i radi:
I tako je kvalitetno otvorio napad u zadnjoj trećini terena.
Ovoga je bilo premalo, i da su malo uporniji bili u obrascima kretnji kojima počinju i vode napad, vjerojatno bi iz svojeg posjeda i odlučnosti uspjeli stvoriti više dobrih šansi, osim dvije u cijelom poluvremenu, i to obje iz prekida.
Ovako su se prečesto predirektno zabijali u Dinamov zid (koji je, osim dekoncentracije u zadnjoj minuti izvrsno obavio obrambene zadatke i stalno okruživao igrača s loptom s nekoliko igrača) i potrošili puno lopti bez pravog efekta. Najozbiljnije situacije iz igre su im bile kada bi na boku s poludistance centrirali na velik broj igrača (3mdash;4) koji je dolazio na skok (što govori o želji da zabiju gol).
Dosta svojih prilika Hajduk je vidio u prekidima, pa bi ih iskoristio da ode na skok s barem 5 igrača, uz barem još dvojicu koji čekaju odbijenu loptu malo izvan Dinamovog šesnaesterca.
Sve ovo me dovodi do idućeg ulomka, a to je:
Hajduk u obrani, Dinamo u napadu
Hajduk je većinu prvog dijela igrao dosta agresivnu obranu, s vrlo visokom zadnjom linijom na kakvih 40 metara i presingom na sve vezne igrače Dinama.
Evo kako bi izgledalo kad je Dinamo pokušao graditi napad iz obrambenog dijela terena:
Puštaju jednog od Dinamovh stopera da vodi igru, sve druge opcije mu zatvaraju bliskim markiranjem na čovjeka, pa je tako vrlo često Dinamo bio primoran vratiti Ladiću koji bi ispucavao dugu loptu kojom bi preskočio strpljiviju gradnju igre.
Kada bi ovaj prvi blok bio probije, drugi je odmah bio jako blizu iza njega:
Vezna linija bila bi vrlo blizu, opet markirala čovjeka, a jedan igrač, obično Čelić (bijeli krug) služio bi kao korektor u veznoj liniji i Dinamo je imao problema s efikasnim otvaranjem napada.
Za ovakve potrebe igre, jako je bitno kako stoji zadnja linija, a Hajdukova je stajala vrlo hrabro i pametno, daleko od svog gola a blizu svoje vezne linije. Kada oni ne bi pružili potporu i došli u zaštitu vezne linije, Dinamo bi imao ogroman manevarski prostor mdash; nekoliko puta je najilustrativnija sličica bila ona u kojoj je Jerkan oduzeo loptu ili uklizao igraču koji ju ima debelo preko linije centra.
Za takvu igru u obrani, bilo je jako bitno da Hajdukova obrana može i zna kvalitetno namještati ofsajd i u prvih 30 minuta, namjestila je 4 ili 5 ofsajda na nekih 35 metara od svojeg gola, što je vrlo riskantno ako se ne izvede pravilno (pomagao je i tadašnji rigorozniji propis o ofsajdu, ali Splićani su ovo fino izveli).
U periodima kada bi Dinamo ipak prenio loptu na njihovu polovicu, Hajduk se postavio slično gostima, gustim rasporedom u sredini terena (o problemima i zašto Dinamo to nije uspio probiti ću malo kasnije), ovako:
Gusta sredina terena, s mnogo Hajdukovih igrača(crtice), a ovaj kojeg sam označio a najviše je desno na slici, je stoper. Što potvrđuje maloprijašnju tezu o tome kako je zadnja linija Hajduka igrala vrlo agresivno i sjajno pomagala veznom redu.
Sve ovo imalo je za posljedicu Dinamov otežan napad, a posebno je tih bio glavni kreator i motor, Zvonimir Boban, koji je :
mdash; prerijetko dobivao loptu
mdash; morao se spuštati duboko u teren kako bi kreirao napad, ali su ga na vrijeme zatvarali pa bi odustao od tog nauma
mdash; čak i kad je dobio loptu, puno premalo vremena je imao na njoj da bi značajnije pomogao u kreaciji, i uslijedio bi najčešće ili prekršaj, ili greška u predaji
A kako je Dinamo onda napadao ovakav Hajduk?
Vrlo jednostavno, bez nekih složenih koncepata, bio je orijentiran na kontranapade ,ali mdash; složio je dvije šanse bolje nego ijedna Hajdukova u prvom dijelu
Prvi, direktniji tip napada imao je kao ideju iskoristiti to što se Hajdukova obrana postavlja vrlo visoko, pa su se često dugim loptama iza obrane tražili napadači:
Svaki put kada bi jedan od veznjaka uspio okrenuti se licem prema golu, Šuker i Shala bi pokušavali utrčati iza leđa obrane, ali pritisak na vezne igrače bio je dovoljno dobar da ovakvih paseva ne bude mnogo, i da ne budu najtočnija.
Druga opcija bila je produktivnija, a bazirala se na polukontri. Pritom bi se napadači izvlačili an stranu (Shala uglavnom na desnu, Šuker na lijevu stranu, i time bi praktički postajali krila) i pokušali ili razvući zadnju liniju koja ih mora ispratiti do linije, ili driblati.
Problem, zbog kojeg je Dinamo imao slabije otvaranje završnice napada od Hajduka je dvostruk:
mdash; ako bi uspjeli raširiti obranu d linije, premalo i predaleko su bili suigrači koji bi taj prostor iskoristili mdash; nekoliko puta se Šuker uspio izboriti za loptu na lijevom krilu i imati izvrsnu šansu za centaršut, ali nitko nije dolazio pomoći
mdash; baš zato što su se izvlačili na krilo bez prave podrške suigrača, stoperi/bekovi su ih mogli pratiti i zato bi uglavnom morali igrati leđima prema golu mdash; to je razlika u odnosu na Hajduk, koji je imao često široko i visoko postavljena krila koja bi mu dala dijagonalnu dimenziju u napadu. Iz istog razloga su previše puta morali igrati 1 vs 2, ili 2 vs 4, a najproduktivnije od toga bili su Shalini driblinzi među nekoliko igrača kada je iznuđivao prekršaje i tako zadržao loptu u Dinamovom posjedu.
Ipak, daleko najbolja šansa iz igre pripala je baš Dinamu, i u tom napadu obistinile su se vjerojatno sve Kužine želje za kvalitetnom kontrom:
Shala (kvadrat) se izvukao na desno krilo i povukao za sobom braniča što je otvorilo rupu u zadnjoj liniji domaćih, a nju je trkom iz drugog plana iskoristio Mlađenović (strelica). Shalin pas bio je točan i Mladenović izbija sam pred Pudara…
..ali promašuje.
Općenito je Mladenović bio najpotentniji Dinamov igrač prema naprijed u prvom dijelu i solidno je koristio fiksaciju domaće obrane na trojac Boban, Šuker i Shala i uključivanjem iz drugog plana nekoliko puta izbacio obranu iz balansa.
Ovo je bio Dinamov plan u igri i on bi funkcionirao skroz dobro i savršeno da ga na samom poluvremenu nije oštetio Asanovićev gol, koji će dati bitno drugačiju krvnu sliku u drugom dijelu, a one je pao nakon pametno izvedenog prekida:
Hajduk centrira iz slobodnog udarca s desnog krila, negdje na sredinu kaznenog prostora, gdje ju dočekuje Barnjak i vraća prema strani otkud je izveden prekid. Tamo loptu dočekuje zaboravljeni Asanović:
Lopta mu dolazi ka naručena i on loptu zakucava s vrha peterca.
Ovo je bio jedini istinski trenutak Dinamove defenzivne slabosti , ali pametno izveden prekid, lopta se s desne strane prebacuje na desnu, pažnja svih braniča okreće se ka drugoj strani, a Barnjak ju vraća na istu (onu odakle je lopta došla), i obrana kasni s reakcijom.
I to je bilo to od prvog poluvremena, a osim svega opisanog, oba kluba imala su isti problem u igri protiv postavljene obrane, a to je predirektna igra. Naime, u igri protiv gusto postavljenih protivnika bitno ti je imati nekoliko elemenata:
1) Širinu u napadu koja će protivnika raširit mdash; Dinamo ju nije imao nikako zbog oprezne i defenzivne igre bekova, a Hajduk ju je imao u prekratkim intervalima da bi ovaj segment uspješno položio protiv čvrstog protivnika
2) Zadnju liniju koja zna i želi igrati s loptom, jer jednom kad lopta ode u vezni red gdje je najviše suparničkih igrača, bitno je imati zadnju liniju koja traži loptu, i nastupa kao ventil mdash; kada vezni igrač bude pod prevelikim pritiskom opcija prema nazad je idealna i da se sačuva posjed, ali i da se brzo okrene strana i udari suparnika tamo gdje je prorijeđen mdash; na suprotnoj strani od lopte.
I jedni i drugi su ova rješenja zanemarivali i kada bi jednom lopta prešla u vezni red, više se nije vraćala. Kombinirano s prvom točkom, to je značilo da i jedni i drugi previše i prečesto idu glavom kroz zid, na silu, što je rezultiralo u rekordnom broju duela, faula i krivo predanih lopti, baš iz razloga što su igru postavili tako da ga suparnik uvijek stigne zatvoriti a oni ne traže nova rješenja. Recimo, teško da je u prvom poluvremenu bio ijednom ostvaren lanac do 4 uspješna dodavanja. A kad ne možeš pasom kreirati napad, onda to činiš dugim loptama/driblinzima, koji su humus za grubu i isprekidanu igru koja se stalno morala sjeckati.
Prvo poluvrijeme je bilo na tribinama mnogo zanimljivije nego na terenu, ali drugo je bilo dijametralno suprotno:
2. Poluvrijeme (razvoj igre, razlike)
Ovo je bilo nešto totalno suprotno slici iz prvog dijela, Dinamo je od početka ušao riskantno i ofenzivno, a Hajduk, iako je nastavio napadati kada mu je to bilo moguće i samim time prenosio igru na suparničku polovicu onemogućujući Dinamu da napravi neki konstantan pritisak, to nije dovoljno dobro kaznio. Evo što je na tu temu rekao Kuže, nakon utakmice:
Zaista sam presretan, načinili smo ogroman, čudesan korak prema naslovu prvaka, a to i jest naš krajnji cilj. Dobili smo Hajduka na bolju fizičku pripremljenost, natrčali smo domaćina. To je bio glavni ključ uspjeha. Razigrali smo se, pokazali svoje pravo lice tek u drugom poluvremenu. Da budem iskren, pobojao sam se nakon prvog gola, uplašio se da bi moglo krenuti naopako. No, za vrijeme odmora u svlačionici sam bio miran, niti sam vikao niti tražio nemoguće. Nisam puno ni govorio, rekao sam jedino da se bore što je moguće više i da počnu izgarati za dres koji nose. To se i ostvarilo, digli smo ritam i slomili bijele. Protiv takve naše igre oni zapravo i nisu imali šanse.
Igra je izgubila konture opreznosti koji su je opisivali, i umjesto giljenja da se probije suparnička obrana, utakmica se pretvorila u ludu trku s gola na gol, te su bez mnogo kombinatorike u sredini terena udarali kontru na kontru.
Ovako je to kod Hajduka izgledalo:
Njegovi najofenzivniji igrači prilično visoko napadaju Dinamove braniče i veznjake, na 30mdash;35 metara od suparničkog gola. U prvom poluvremenu to je sjajno pratila obrana koja je sužavala prostor i dovodila Dinamo u iznimno skučene prostorne uvjete s loptom u nogama. Međutim, već u idućem slajdu se vidi razlika, zbog koje je Hajduk izgubio stabilnost obrambene forme:
Lopta prolazi prvi blok Hajdukovih igrača koji gore napadaju braniče i vidimo da je Hajdukova zadnja linija tek na kakvih 35 metara. Ako usporedimo često geometrijski razliku, to je Dinamu de facto dalo 15 metara prostora više po dužini terena, i bolju mogućnost probijanja po boku, jer nije bilo organizacije Hajduka u branjenju tih koridora, te su bekovi sve češće morali braniti Dinamove nalete u punom sprintu i pokušajima driblinga.
Ovaj plavi prostor koji sam gore označio predstavlja tu razliku između prvog i drugog dijela, kojeg je sada Dinamo dobio na lopti i konačno je uključio Bobana u igru koji je sve više radio on što zna najbolje. Jedino logično objašnjenje zbog kojeg je Hajdukova zadnja linija prestala pratiti prednju u izlasku i sužavanju prostora između linija je to što su sada imali gol viška pa su se podsvjesno povlačili braneći tu prednost.
Dinamo je također dao svoj “obol” ovakvom run’n’ gun nogometu, zbog ofenzivnosti svojih veznih igrača sve je češće gubio protekciju u najrizičnijem dijelu terena za momčad koja se brani, a to je prostor ispred obrane:
Ovdje vidimo Asanovića kako juri sredinom terena s cijelim nizom opcija na sve strane, a dvojica Dinamovih veznjaka koji trebaju pokriti taj prostor dobrano kasne.
Ovo je rezultiralo time da je Hajduk imao više solidnih šansi u prvih 7,8 minuta prvog dijela nego u čitavom prvom poluvremenu, ali su propustili zabiti gol koji bi im donio stvarno značajnu prednost.
Jurilo se na obje strane, zaustavljalo napadače sve grubljim faulima (jer je sada bio mnogo veći prostor njima za iskoristiti, a samim time su i veća opasnost i teže ih je kvalitetno na vrijeme zatvoriti) i takva igra vrlo brzo donijela je promjenu na semaforu.
Šuker je dobio loptu na lijevom krilu u situaciji 1 na 1, izvagao je braniča i poslao centaršut Bobanu koji na drugoj stativi dočekuje loptu i poravnava rezultat:
Gol nije pao iz neke posebne akcije, ali valja primijetiti čak 4 Dinamova igrača, osim asistenta Šukera (krug) koji su stigli u završnicu napada. (svi su numerirani, trojicu vidite, četvrti dolazi po liniji gdje je označen, ali ga se ne vidi iz ovog kadra).
Ovo oslikava Dinamove namjere i želje u drugom dijelu, u prvom poluvremenu maksimalan broj igrača u završnici je bio 2mdash;3, sada ih je već 5.
Ako ste mislili da je ovo smirilo utakmicu (Dinamu je remi odgovarao, Hajduku malo manje ali bi dosta značio i bod), prevarili ste se. Nastavilo je jurcanje, prostori između linija su se povećavali, i da je netko tko prvi put gleda nogomet trebao donijeti zaključke o prirodi ove igre, vezni red i njegov koncept bi vjerojatno ostao nepoznat pojam.
U zadnjih 20 minuta počeo je pravi krešendo, a otvorio ga je friško uvedeni Vučević, i jako se dobro u postavci koja se odvila samo 5,6 sekundi prije njegovog gola vidi ovo o čemu pričam:
Primijetite razmak između Dinamovih linija, između dva najbliža igrača po centrali terena ima 15mdash;20 metara razlike, ovisno uzmete li u obzir Škrinjara kojeg sam “označio ili Ištvanića iznad njega kojeg nisam. To je ogroman prostor za ovaj dio terena i upravo njime je penetrirao Vučević i zabio za novo Hajdukovo vodstvo.
Na novo izjednačenje nije se čekalo dugo, nakon Bobanovog centaršuta iz prekida, Shala je lukavo/spretno lobao Pudara u slavlju otrčao najduži i najbrži trk kojeg je Poljud vidio još od Mediteranskih igara.
Samo dvije minute kasnije, Šuker postavlja konačan rezultat, i napokon je Dinamo dočekao kazniti grešku Hajdukove zadnje linije u namještanju ofsajda. Ovo je bila tek druga loše namještena ofsajd zamka na utakmici, ali zato kobna, jer je Šuker primio loptu na centru i imao slobodan koridor sve do Hajdukovih vrata:
Vidimo Hajdukovu liniji blizu linije za centar, jedan stoper je zakasnio i to je bilo dovoljno da Brand pobjegne i poentira, ostavši sam na ogromnom nebranjenom prostoru, cijele polovice igrališta. Sve tri Dinamove udarne igle probudile su se u nastavku i kreirale preokret sjajnom realizacijom.
Ovo je bio konačan kraj jurnjavi, Dinamo se vratio u svoj blok iz prvog dijela s minimalno 8,9 igrača iza lopte i ugušio je ritam utakmice. Ako skrolate gore pa pogledate koliko je Asanović imao prostora prolazeći sredinom terena, sada je situacija bila kudikamo drugačija:
Sada čak tri vezna igrača ima postavljena u bloku, s mnogo manje manevarskog prostora. Period aklimatizacije na novonastalu situaciju nije bio dovoljan i Dinamo je odnio pobjedu s najdražeg gostovanja.
Obistinile su se Kužine riječi, Dinamo je bolesnim fanatizmom (koji je malo nadvisio Hajdukov) i vrhunskom spremom (bez zamjena su trkački bolje izgurali utakmicu od Hajdukovaca) izgurao ovu utakmicu, a pobjeda im je dala podstrek za daljnji lov na titulu koji u slabo iskoristili i Zvezda je uzela naslov prvaka.
Bez obzira na to, ovaj derbi s pravom zaslužuje svoje mjesto u najsjajnijoj kolekciji istih u čitavoj povijesti, i zbog okolnosti u kojima je odigran, i zbog neponovljivog navijanja, i zbog same utakmice koja je na kraju ispala pravi triler s vrhunskim peripetijama.
Baš je imao sve da zasluži naslov kakav je i dobio, nadu u to da se povijest može ponoviti i da derbi dosegne dane stare slave. Za dobra stara vremena.
Vice Karin/ suosnivač bloga “General poslije bitke”
