Hrvatska je upisala prvi poraz u ovogodišnjim kvalifikacijama, pala na treće mjesto skupine i sada je baraž, umjesto daleke i naizgled nemoguće opcije, postao vrlo moguća stvarnost. U zadnja dva kola Norvežani imaju Talijane, Hrvatska Bugare, a oboje igraju s Maltom. Čeka se njihov kiks, Hrvatska je bolja u međusobnom omjeru, pa im je tako u slučaju obiju pobjeda dovoljan i jedan remi Norvežana.
Kovač je zapravo izveo ekipu koje je zagovarao veći dio javnosti, ponovo je Pjaca zauzeo Olićevu zacementiranu poziciju na krilu, dok je na lijevom beku umjesto Pranjića šansu dobio Vrsaljko.
Problem se počeo nazirati već od samog početka utakmice, Hrvatska je na postavljenu obranu igrala strahovito rigidno – jednostavno, bilo je premalo aktivnih igrača u posjedu, što je Norvežanima konstantno olakšavalo da aktivno polje igre svedu na kvadrate od kakvih 10 puta 10 metara. Modrić i Rakitić su se izvlačili jako duboko polulijevo/desno da prime loptu, čime su priječili bekovima opciju da uđu u sredinu, dok su krila ostajala široko, grleći aut liniju i tu smo u bekovima imali dva igrača manje u organizaciji napada – jednostavno su im suigrači sa strane i ispred njih zagradili prostor. Problem Brozovića bio je očit. Ideja s njima na desetki ne mora biti nužno loša sama po sebi, ali ovdje je bila sasvim kriva. Brozovićev forte bi bio kada bi:
1.Defenzivno morao odrađivati presing i ispomagati Mandži. Hrvatska to ovdje nije radila i njegova energija u defenzivi ostala je uglavnom sakrivena u naših pasivnih, zonski orijentiranih 4-4-2.
2.Mandžukić bio igrač koji se spušta pomoći organizaciji napada i izvlači obranu – Brozović sjajno osjeća prostor i ima ulazak iz drugog plana, ali Mandžo nije špic prilagodljiv takvoj igri.
Za posljedicu smo imali desetku uBrozovićukoja je u liniji sMandžukićemi na liniji ofsajda, koji bi linije spustio sasvim dovoljno da ukloni prostor između golmana i zadnje linije u koji bi se mogao ubaciti. Na postavljenu obranu desetka je X faktor – svojim radom bez lopte ona je ta koja dirigira igrom, često i bez lopte – testirajući suparničke braniče, pokušavajući ih odvući za sobom u dubinu ili prema centru igrališta, zapravo u bilo koji prostor koji se ocijeni kao protivnikov meki trbuh.Brozovićobranu (skupa sMandžom) nije tjerao na rotacije već su igrali u krilu stoperima, nekativno i u nemogućnosti da prime loptu valjda preko 80% vremena, i njega tu ne treba kriviti. Stavljen je na vrat-na nos u ulogu koja mu je nova i koja nije pretjerano prilična igraču njegovih karakteristika. Uzmemo li bekove,Brozovićau širu sliku i dodamo krila koja su stajala super široko (Pjacamora shvatiti da krilo ne može uvijek primiti loptu uz liniju, postoji trenutak kada razvučeš suparničku obranu po širini kako bi ti se otvorio prostor u sredini u kojeg moraš ući, to mu je zasad najveći problem u igri), onda nam je jasnije zašto je to izgledalo i bilo toliko sterilno. Loše konekcije među igračima, velike udaljenosti između linija i nepostojanje rada “na suho” imale su za posljedicu tek nekoliko “telefoniranih” lopti iz zadnje linije od stopera ka krilima, koje su postavljeni domaćini lagano odbijali.
Defenzivno Hrvatska nije naročito patila sve do prvog gola. Iako je nekoliko puta dio ekipe sasvim nepotrebno izašao u presing na loptu koju je domaćin u potpunosti kontrolirao i ostavioModrićakao solo pivota iza visoko postavljene četvorke, Norvežani nisu imali municije to kazniti. Problemi su im bili slični kao i naši, rigidne pozicije u napadu u strahu od kontre ostavili su ih bez vidljivog viška negdje na terenu. Jedini kontinuirani problem (iako nije donio ploda) dešavao se naVrsaljkovojstrani, gdje bi se Skjelbredodmaknuo odVrsaljkai došao iza leđaModriću, puštajući beka da protrči uz liniju.Vrsaljakoje tu bio između dvije vatre i nekoliko puta morao je u djeliću sekunde odrediti prioritet – treba li ispratiti krilo prema sredini kojeModrićnije preuzeo, ili ostati nazad i dozvoliti taj pas, ili onemogućiti direktan pas uz liniju. S vremenom su Norvežani uočili taj uzorak i činilo se da će baš tu kazniti Hrvatsku, ako će uopće zabiti gol.
Drugi dio počeo je mnogo dinamičnije – Hrvatska je vidljivo više počela pritiskati i ometati Norvešku što je, začudo, imalo negativne posljedice po kompaktnost obje ekipe. Gubila se struktura, sve češće bi i jedni i drugi ispadali s 3-4 igrača nakon jednog vertikalnog pasa i bilo je pitanje tko će prvi puknuti. Iako je Hrvatska imala dvije šanse, Norveškoj se otvorilo nakon prekida, kada jeBergetprevarioSrnuna drugoj stativi i poentirao u prvi kut.Nakon toga utakmica gubi pravi taktički uzorak, Hrvatska postaje krajnje nestabilna i bliže su bili domaćini da zabiju treći i četvrti gol, nego da se Vatreni vrate u utakmicu. Analizirati utakmica van gabarita psihičkog raspada i totalne izgubljenosti, nema smisla, ali postoji nešto vrlo indikativno:
Gubiš 1:0 u najbitnijoj utakmici kvalifikacija i imaš 40 minuta do kraja. Otkad su to potrebni preduvjeti za paniku i totalni kolaps? Ne bi trebale biti, ali to je potvrda onoga što tvrdim već godinama – Hrvatska je ekipa koja ne igra igru, nego na rezultat i on joj strahovito određuje pristup u svakoj datoj sekundi utakmice, mnogo više nego bi trebao. Blijeda partija protiv Azerbajdžana nije ništa mnogo bolja ni gora od random utakmice u kvalifikacijama u kojoj ćeMandžostrpati neku od šansi koje ima, a mediji javno ustvrditi kako smo “pokazali zrelost”, “najbolji dobivaju i kada igraju loše” i ostale, da prostite – pizdarije. Igra se stvara, i njome se dolazi do rezultata, ne obratno. Mi ju nemamo već jako dugo, i tu činjenicu ne može sakriti ni 10 pobjeda kao protiv Bugarske u nizu, kao što je ne bi moglo sakriti ni 10 rezultatskih kikseva, ukoliko bi igra imala uređenu posturu i ideju u svakoj fazi. Ali eto, antihrvatski elementi u medijima i huligani ugrožavaju zlatne dečke kad pobjeđuju na početku kvalifikacija jer je bitno samo skupiti bodove, a danas se odbrojavaju bodovi do kraja i čeka kiks Norveške. A igra? A to, to će valjda doći u paketu kad se plasiramo, čeka vjerojatno u predvorju hotela u Lyonu.
Proći će na kraju kvalifikacija točno dvije godine otkad jeNiko Kovačpreuzeo reprezentaciju. Dvije godine u kojima jeModrićodigrao nogomet karijere u Realu.Rakitićigra u Barceloni,Mandžou Atleticu, svaki preostali igrač ili je napredovao na klupskom planu (Kalinić,Subašić,Perišić, Brozović), ili je u najgorem slučaju ostao na razini otprije njegovog mandata (Ćorluka,Srna), uz nekoliko novih lica koje njegovi prethodnici nisu imali, a već danas mogu dati konkretnu vrijednost reprezentaciji –Pašalić,Pjaca,Kramarić.Koliko se, u te dvije godine, dobrih utakmica odigralo?
Bolji nogomet ni nije za naciju koja kokošari bodove i samo njih zbraja, na čelu s izbornikom i pratećim ljudima. Apetiti nisu visoki, ovo nije klub i manevarski prostor je znatno sužen, ali ovo je debelo ispod svake kritike, pa i ove, uistinu dobronamjerne.
Vice Karin
