Bila je subota. Ne obična, jer nekoliko stotina kilometara sjevernije tek završavaju bitke za Rimini i San Marino. Saveznici probijaju Gotsku liniju, nacističke snage se povlače prema sjeveru. Kraj rata još uvijek nije blizu.
Valjda i stoga da pokažu kako rat ne može utjecati na ljude, te subote u Bariju se skuplja 50 tisuća duša i prati utakmicu Hajduk NOVJ mdash; Reprezentacija britanske vojske. Jedan mali tim jedini je s okupiranih teritorija rekao fašističkim i nacističkim snagama da neće igrati u njihovim nakaradnim igrama. Barcelona kao ponos Katalonije nije smogla snage reći ne Francu, Olimpique Marseilles, iako od pamtivijeka doživljavan kao lijevi klub, igra ligu u višijevskoj Francuskoj. Proleterski Inter Milan osim što igra mora tolerirati i Mussolinijevu pošalicu promjene imena mdash; sad su Ambrosiana. Hajduk je pak hrabro rekao Talijanima ne, a kako je to dovodilo i sam život u pitanje, od 1941. do 1944. godine su se igrači i uprava zapravo krili. Obnovljeni su četiri mjeseca prije utakmice, na Visu. Treba napomenuti, grad Split će čekati još mjesec i tri dana nakon ove utakmice da bude oslobođen od nacističkih snaga.
Rezultat ove utakmice zapravo nikad nije ni bio bitan. Tek da se notira za povjesničare, Britanci su pobijedili 7mdash;2, golove za “bile” zabili su Batinić i legendarni Frane Matošić, kapetan ekipe u toj utakmici. Britanci su zapravo bili kombinirana reprezentacija Engleske i Škotske, a Hajdukovci su došli s virozom među svojim igračima. Drugačiji rezultat stoga bilo je teško očekivati.
Ali rezultat tu nije ni bio bitan. Mnogo je bitniji, recimo, bio odabir Stana Cullisa za kapetana britanske ekipe. Jer, radi se o čovjeku koji je prije II. svjetskog rata bio reprezentativac Engleske, i koji je 14. svibnja 1938. godine ušao u legendu. Naime, dok se u Europi već zahuktavaju politički problemi koji neminovno vode u rat, Engleska dolazi u Berlin na megdan Hitlerovoj Njemačkoj. Sam kancelar je na utakmici i od Engleza se očekuje da ga pozdrave s “Heil Hitler”. Već u svlačionici prije utakmice Cullis najavljuje da on to neće napraviti. Zbog toga ga trener miče iz prve postave, a 11 Engleza gordo pozdravljaju Hitlera onako kako bi to pravi nacisti napravili. Postoje ljudi koji su ovce i postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Cullis je bio jedan od ovih drugih. Zanimljivo, kad je Hajduk igrao u Italiji pred Drugi svjetski rat, slično se očekivalo od igrača da obave prema Benitu Mussoliniju. No, Benito je dobio samo tada standardni hajdučki pozdrav: “Zdravo! Zdravo! Zdravo!”.
Postoje ljudi koji znaju i shvaćaju. Ovaj tekst pokazuje kako postoje i klubovi koji znaju i shvaćaju. Ići linijom manjeg otpora jeste najjednostavnije, ali nije najljudskije. A bitno je, na kraju balade ostati čovjek.
Teško se oteti dojmu da klub danas još uvijek ne valorizira dovoljno bitnost ovih povijesnih zbivanja. Pričao mi je kolega Aleksandar Holiga da kad je kontaktirao urednike britanskih medija o ovoj temi, da su ga pitali zašto ova priča koja je bila jedinstvena u Europi nije poznatija. Jer, smatraju oni, svojom važnošću zavrjeđuje mnogo više pozornosti nego li je sad ima.
Sretna nam obljetnica. Ni tada nismo išli linijom manjeg otpora, a čini mi se i da smo danas najspremniji boriti se za svoje ideale, koliko god to koštalo u konačnici. Jer, Hajduk živi vječno. To nije floskula.
Danko Radaljac
