Nakon lošijih rezultata Hajduka, zasad jedinog kluba u prvoj HNL koji bira Nadzorni odbor po principu “jedan članmdash;jedan glas”, u domaćim medijima često se zna zazivati “jednog vlasnika” (doduše, nikada jednu vlasnicu), a trenutačni model opisuje se kao nejasan, neodgovoran ili kako to narodna uzrečica kaže mdash; ne zna se tko pije tko plaća. U stvarnosti, potpuno je jasno tko pije, a tko plaća.Primjer kluba koji je odlično uređen za neke medije tako je HNK Rijeka, a njihov model upravljanja navodi se kao svojevrsni antipod ” hajdukovom neredu” te se u tom slučaju ne dovodi u pitanje sam model upravljanja. Odgonetnimo prvo gdje su razlike?
Izbori za Nadzorni odbor
Obzirom na Zakon o sportu, većinski dioničar bira vodstvo kluba. I u slučaju Rijeke i Hajduka to znači da dioničari biraju Nadzorni odbor, koji onda bira upravu kluba. Razlika nema. Kod Hajduka je većinski vlasnik grad Split, NO ima 9 članova, a dogovorom 7 od njih se bira na izborima na kojima glasaju članovi odnosno navijači Hajduka, dok su dva predstavici malih dioničara (Jako Andabak i Zoran Mamić). U slučaju Rijeke, većinski vlasnik je fondacija Gabrielea Volpija “Social Sport” (70% dionica). U NOmdash;u tako sjede 3 predstavnika te fundacije, od kojih je jedna Snježana Mišković, koja tako nadgleda svog supruga mdash; predsjednika uprave Damira Miškovića, tu je i predstavnik grada (Zlatan Hreljac) i predstavnica zaposlenih u klubu mdash; Marina Cesarec Dorčić. Možemo li zamisliti naslove u medijima da je članica NOmdash;a Hajduka glasala za svog supruga da bude predsjednik uprave? Sve bi vrištalo od riječi korupcija i sukob interesa, no u ovom “uređenom” modelu upravljanja takvim propitivanjima nema mjesta.
Kad je pak riječ o RNK Splitu koji je također š.d.d. tamo je jedini član uprave, a ujedno i predsjednik, Slaven Žužul. Nadzorni odbor čine još i njegov brat Jozo Žužul, Bruno Lukšić koji je ujedno i glavni liječnik u klubu te Kruno Peronja, odvjetnik koji je recimo sudjelovao u pregovorima oko transfera Ante Rebića u talijansku Fiorentinu, ali i pri transferu Mate Bilića u RNK.
NK Istra 1961 nema NO, jer ima monistički ustroj društva, ali zato u upravi kluba sjede osim predsjednika Michela Glovera, kao zamjenik predsjednika pojavljuje se Stevan Muidža, direktor Istra cement nekretnina, tvrtke koja u slobodno vrijeme financira političku stranku SDP (2012. godine iznosom od sto tisuća kuna), a uzgred budi rečeno u medijima se moglo pročitati da je IDSmdash;SDP koalicija na vlasti u Puli promijenila urbanistički plan kako bi upravo ta tvrtka mogla doći do vrijedne investicije. To ne treba čuditi obzirom da je Muidža u predsjedništvu pulskog SDPmdash;a.
Može li se on smatrati “predstavnikom grada”, obzirom da grad Pula ima nešto više od 47 posto dionica NK Istre 1961, ostaje upitno ako to gledamo u svjetlo demokratskih procedura, obzirom je u klubu bio i prije privatizacije.
Tko bira upravu, sportskog direktora i trenera?
I u slučaju Rijeke i Hajduka NO bira upravu kluba, s tim da je kod Hajduka situacija jednostavnija jer je predsjednik uprave ujedno i jedini član iste, dok u slučaju Rijeke uprava broji 7 članova uključujući predsjednika Damira Miškovića. Nakon toga uprava bira sportskog direktora (kod Rijeke to je Srećko Juričić, kod Hajduka Goran Vučević), a onda i trenera (Matjaž Kek i Damir Burić). Dakle, čelnih ljudi (NO i uprava) u Hajduku ima deset, a kod Rijeke ih ima 12, od čega jedan predstavnik grada Rijeke i jedna predstavnica zaposlenih u klubu. Dakle, razlike suštinske u modelu upravljanja klubom mdash; nema. Većinski dioničar (u jednom slučaju grad, u drugom Volpijev fond) dogovorom između sebe bira većinu u NO ili kako to kaže predsjednik NOmdash;a Rijeke, Francesco Cuzzocrea;
Da bi se želje Social Sport fondacije u slučaju Rijeke i ostvarile, upravu nadgledaju i oni koji financiraju fondaciju preko svojih predstavnika mdash; Cuzzocree, Mattea Volpija i Snježane Mišković.Što se pak tiče Istre i Splita, jasno je kod Istre da upravu ne bira NO, jer ga ni nema obzirom na ustroj, a kod Splita je Žužul postavio samog sebe za predsjednika uprave, obzirom da je jedini vlasnik.
Gdje onda nastaje zbrka?
Nažalost, svjedoci smo ne samo u nogometu nego i u drugim djelatnostima da je češće važnije imati dobru promociju ove ili one vrste od stvarnog stanja na terenu. To ne znači nužno da uprava HNK Rijeke ili Damir Mišković potplaćuje novinare i urednike da o njemu pišu pozitivo, nego takav stav mogu imati novinari o njemu, a i sama komunikacija kluba prema javnosti može biti takva. Kad pričamo o Miškoviću, kao nekoga za koga se zna “tko pije, a tko plaća”, u javnosti se stvara dojam da praktički sam upravlja klubom, izuzev sportskog dijela gdje se nešto pita Keka i Juričića. No, zaposlenici kluba kad pričaju o Miškoviću nerijetko pričaju kao o “apsolutnom gazdi”. Posljednji primjer je istup Nenada Bjelice, trenera Spezie koji to ustvrdio i za taj klub (i tamo je Mišković u vodstvu kluba, pa se postavlja pitanje koliko može biti apsolutni gazda u dva kluba i još obavljati poslove i u Nigeriji gdje će postati i počasni konzul Republike Hrvatske), a ostali članovi bilo NOmdash;a, bilo uprave u medijima se ne pojavljuju. Tko je ikad čuo išta osim uvodnog intervjua od Cuzzoree ili Mattea Volpija? Uloga dopredsjednika Deana Šćulca ili generalnog direktora Vladu Čohara medijski je marginalizirana uglavnom na područje lokalnih medija. Kad se odlučuje o igračima ili treneru u medijima iz vodstva kluba, ne brojeći Juričića, istupa uglavnom Mišković. Isto je i s gradnjom stadiona, kampa ili zapravo bilo koje aktivnosti koje se tiču kluba, a ne samih izvedba na terenu. To se događa čak i onda kad sam Mišković priznaje da o trenerskom poslu nije znao previše ili kad nije siguran koliko će sjedećih mjesta imati stadion na Rujevici iako je gradnja već počela. To bi trebalo pokazati da ne drži uzde kao apsolutni gazda, odnosno da u klubu postoje operativci koji također odrađuju veliki dio posla. No, to ne ometa previše one medijske izvještaje koji veličaju samo ulogu Miškovića.
U slučaju Istre, medijski fokus donedavno je bio na sad već bivšem treneru Igoru Pamiću. Uz njega, što se tiče vodstva kluba, medijski kolač dobio je i bivši sportski direktor Neven Šprajcer koji je na kraju priče smijenjen u travnju prošle godine kad mu je određen istražni pritvor od 30 dana. U kuloarima se spominje da je i dalje blizak klubu, no bilo to točno ili ne, nakon smjene iščeznuo je iz sportskih rubrika i preselio se u one crne kronike. Bivši predsjednik Scheglov u medijima se pojavio svega par puta, ali bio je uglavnom prilično pritajen. Trenutačni predsjednik, Glover, nešto je medijski ipak istureniji. Što se tiče RNK Split, uloga svih ostalih u klubu je marginalizirana u odnosu na predsjednika Žužula, bar što se tiče medija kada izvještavaju ili traže izjave od vodstva kluba “crvenih”.
S druge pak strane medijski najpopularnijie član Nadzornog odbora Hajduka je njegov predsjednik, Ljubo Pavasovićmdash;Visković. Hajdukova komunikacija prema van je takva da se češće nego u slučaju Rijeke stječe dojam da postoji manjak kvalitetne komunikacije između vodstva kluba, uprave i trenera ili sportskog direktora, ono što je ili nije sportska vizija, itd. No i bez toga dio medija, barem po onome što možemo dosad čitati kod istih ne bi bio naklonjen tome da članstvo bira NO i posljedično upravu kluba. Zazivanje “jednog gazde” ili privatnog investitora često je odraz jednostavno neznanja i još gore manjak vjere u to da navijači sami mogu izabrati bolje ili jednako dobro vodstvo kao što to može biti “jedan gazda”. Primjera katastrofalne sportske i financijske politike imamo u oba slučaja, no velika je prednost modela izbora ta da se loša uprava nakon četiri godine mdash; može smijeniti. Dok kod privatnog vlasnika se navijači mogu samo nadati da će sve ispasti dobro.
Dugove iz vremena dok je Hajduk bio udruga građana su pokrili dioničari, s tom razlikom da je vodstvo kluba (koje je postavljeno od strane većinskog dioničara da nadzire rad te upravu koju su oni odabrali) ubrzo ponovo klub stavili u stanje prezaduženosti. Za budućnost je jasno da cijelu stvar plaćaju mdash; navijači kupnjom ulaznica i ostalih proizvoda, sponzori kluba i u konačnici transferi. No, također jasno je i da se na taj način klub može financirati bez većih problema pa čak i uz činjenicu da bi i ovo vodstvo moglo raditi bolji posao. U slučaju Rijeke inicijalne dugove pokrili su također dioničari (grad i Social Sports fondacija), s tim da je SS fondacija odlučila još koju godinu pomagati novčano klub. No, ako se stvari ne promijene, Social Sport više nema obvezu uplaćivati svake godine novce u klub i cijelu priču će također plaćati mdash; navijači, sponzori i transferi igrača. Dokapitalizacija je i dalje moguća u oba kluba te ju ne treba odbaciti kao potencijalno rješenje ako se dugovi počnu gomilati. Dakle, ako se nešto uskoro ne promijeni, struktura prihoda je ista kod Rijeke i Hajduka. Slično vrijedi i za RNK Split koji se financira, koliko je poznato, od vlastitih prihoda. Ako troše otprilike kao i Istra (petnaestak milijuna kuna godišnje), samo transfer Rebića (u iznosu od pedesetak miliona kuna) dovoljan je da se klub financira bez većih problema tri godine. Što se pak tiče Istre, osim navijača, transfera i sponzora, cijelu priču plaća i mdash; grad Pula. Iznos nije mali, nešto manje od 4 milijuna kuna godišnje. Uz to, klub je 2012. dobio i pozajmicu u iznosu od petsto tisuća kuna od pulske komunalne tvrtke Herculanea.
A kako u cijeloj priči stoji Dinamo?
Situacija GNK Dinamo je specifična. I dalje nominalno kao udruga građana koje ima i svoje članstvo jasno je da ti članovi nemaju nikakav utjecaj kad je riječ o biranju vodstva kluba. Iako se u nekim medijskim izvještajima izvršni predsjednik Zdravko Mamić ocrtava kao “gazda” Dinama jasno je da udruga građana ne može imati vlasnika pa ni “gazdu” tog tipa. Udruga građana ne može biti vlasništvo jednog čovjeka (uostalom da se pokrene udruga, potrebne su tri osobe) te ona ne poznaje pojam vlasništva kao u slučaju š.d.d. U toj situaciji vladavine kad vodstvo kluba “de facto” ne odgovara nikome, uz sveopću netransparentnost poslovanja kluba teško je odgovoriti na pitanje tko plaća. Ono što iz dostupnih podataka znamo je to da grad Zagreb Dinamu daje više od 20 milijuna kuna godišnje (više nego ukupni godišnji proračun Istre), pa tako u značajnom obimu uz transfere i ostale prihode sudjeluje i grad Zagreb.
Koji je model bolji?
Vlasnička struktura klubova, ali i način biranja vodstva se razlikuje i ima nekolicina oblika. Nema garancije da će neki model biti uspješan, samo zato jer se primjenjuje. No ono što je sigurno je to da je povezanost navijača i kluba puno veća kad navijači imaju utjecaj na rad kluba, upravu i kad mogu sudjelovati u izborima vodstva. Ne bi trebalo, zbog manjka samopouzdanja, pribjegavati instant rješenjima i zazivati strane investitore ili “jednog gazdu”. Hajdukov model pokazuje u praksi kako činjenica da navijači mogu birati vodstvo kluba aktivno motivira te iste navijače da svoj klub učine još boljim, a u komunikaciji s njima, vodstvo kluba je neke ideje i usvojilo. Mjesta za napredak još uvijek ima, a upravo takva isprepletenost navijača i kluba garancija je dugotrajnih prihoda, ali i povezanosti. Nogomet se na kraju dana igra zbog emocija i ljubavi, a ne zbog financijskih izvještaja.
Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za pluralizam u sklopu projekta Demokratizacija sportskih klubova i saveza te pravo na javno informiranje kao podloga za šire društveno djelovanje.
