Šestog lipnja počet će tek sedmo Svjetsko nogometno prvenstvo za žene, a domaćin ovog izdanja je Kanada. Ženski nogomet u domaćim medijima i društvu na endemskim je razinama, a istom se pristupa gotovo u pravilu s maksimalnom neozbiljnošću mdash; izvještaji o rezultatima čak i na nacionalnoj televiziju idu tek u tekstualnom obliku, a koliko se domaća krovna nogometna organizacija, HNS, brine o ženskom nogometu dovoljno pokazuje dio Internet stranice saveza na kojem su podaci mdash; više nego šturi. Trofeje ne dodjeljuje predsjednica države, ministri se ne slikaju s igračicom koja je zabila najviše golova, no mora li to biti tako? Svjetsko prvenstvo za žene održano u Kini 2007 godine u prosjeku je na stadione privuklo oko 36 tisuća ljudi po utakmici, dok je ono iz 2011. održano u Njemačkoj u prosjeku gledalo 26 tisuća ljudi s tribina. HNSmdash;om i njegovom ulogom u popularizaciji ženskog nogometa pozabavit ćemo se drugi put, jer isti ne čini puno ni na promociji muškog osim ako je i loša reklama, reklama (što po broju ljudi na stadionu vidimo da nije točno), a za ovu priliku pokušat ćemo doznati zašto je ženski nogomet na tako niskim granama u društvu općenito u zemlji koja zapravo, nogomet jako voli.
Karmen Ratković
n+: Nažalost, uz možda jedan ili dva izuzetka poput rukometa, ženski momčadski sportovi ne privlače previše pozornosti u Hrvatskoj. Po vašem iskustvu i mišljenju, je li razlog tome što se na sport poput nogometa gleda kao na nešto “muško”, dok se žene doživljavaju kao “dame” kojima ne priliči uklizavanje? Ili je problem negdje drugdje?
Ratković: Čini mi se da je temeljni problem ipak kulturalan mdash; ako govorimo o Hrvatskoj, još uvijek nismo “naučeni” na veću prisutnost žena u nogometu. Sve dok ne postane uobičajeno da djevojčice na satima tjelesne kulture u školi igraju nogomet, bilo s dječacima, bilo u odvojenoj grupi, ta se percepcija neće puno promijeniti. Dovoljno je vidjeti suprotne primjere u Njemačkoj ili SADmdash;u. Također, pomogli bi i da primjerice na Kineziološkom fakultetu bude više djevojaka zainteresirano za teoriju treniranja nogometa. To najviše mogu mijenjati učitelji i učiteljice, kasnije profesori i profesorice i naravno mdash; roditelji.
S druge strane, bojim se da nema razlike u percepciji ženskih momčadskih i individualnih sportova mdash; oni se u našoj javnosti uzimaju u obzir samo prema izvanrednim rezultatima, i to na svjetskoj razini mdash; Janica Kostelić, Blanka Vlašić, sestre Zaninović, ženska odbojkaška reprezentacija prošle godine… Ako toga nema, onog najboljega mdash; nismo u stanju cijeniti rad i trud vrhunskih sportaša i sportašica, bez obzira na pojedinačni rezultat. Kao da zaboravljamo da je i svijet prepun talentiranih ljudi i da je konkurencija velika. Također, kad je riječ o individualnom sportu, poput Kostelić ili Vlašić, one su produkt obiteljskog rada, a ne sustava. A sustav je loš i kod muškog sporta, kod ženskog je samo još lošiji.
n+: Medijska slika je takva da se žene uz nogomet vežu uglavnom kao ljepotice, odnosno starlete na tribinama ili u boljem slučaju kao voditeljice i novinarke. Neke od njih, poput Mile Horvat, Mirte Šurjak ili Mirne Zidarić (da spomenemo samo par primjera) uspjele su izgraditi uspješnu karijeru u tom segmentu. No, dojam je da i dalje nema dovoljno ženskih stručnih komentatorica, trenerica, itd.
Ratković: Ne bi bila toliko oštra, jer to nije samo problem Hrvatske. To što imamo spomenute novinarke već je velika stvar, uz sav respekt koji im pokazuju kolege i nogometaši. To je čak i ljepši dio cijele priče o ženama i nogometu mdash; treba samo vremena da se pojave nove žene u tim ulogama., ali mislim da smo u tome već kulturalno prešli onu najtežu stepenicu, a to je da žene uz svoj izgled mdash; o nogometu imaju puno toga pametnoga za reći.
n+: U nogometu je omalovažavanje protivnika ili sudaca i vrijeđanje s tribina dio “navijačke kulture”. Je li takvo ponašanje opasnije ako je takav vid komunikacije uperen protiv žena, to jest ako je recimo glavni sudac, odnosno sutkinja utakmice, bila žena?
Ratković: Vrijeđanje nema rodnu razliku, jednako je neprihvatljivo u svim oblicima. I za ovo pitanje mi se čini da je potrebno više vremena za dopiranje do “kritične mase”, do dovoljnog broja žena sutkinja i njihovih uzajamnih grupa podrške. O tome nam je već puno toga rekla naša međunarodna sutkinja Marija Damjanović, bivša izbornica ženske nogometne reprezentacije mdash; njoj je puno jednostavnije suditi recimo u Njemačkoj, jer je kod nas izvrgnuta uvredama muškog dijela publike kada sudi utakmice muškog nogometa. I inače smo kulturalno skloni vrijeđanju. Možda smo lijeni raspravljati argumentima ili to jednostavno još ne znamo.
n+: Kako bi se, po vašem iskustvu i mišljenju, trebalo osnažiti žene da se bave sportom i zapravo popularizirati ženski momčadski sport?
Ratković:To je slično onome kada pitamo zašto se muškarci tako jednostavno i rado okupe za neki kvartovski “hakl”, bilo nogometa bilo košarke, a žene ne. Čini mi se da su temeljni uzroci za jedno i drugo isti mdash; kulturalne navike i predrasude, pogotovo kod samih žena. Kada sam bila na poslijediplomskom studiju u Mađarskoj, bilo mi je najveće veselje što smo se mi žene tako jednostavno dogovarale za zajedničko igranje bilo nogometa bilo košarke, i ubrzo se uklopile s muškim kolegama u zajedničke timove. Toga kod nas još uvijek nema, a zašto je tome tako, trebalo bi bolje istražiti.
Većina kolega trenera kaže da je žene puno teze trenirati, u psihološkom smislu, da ih na treninzima osim samoga sporta odvlaci još toliko toga što je povezano s njihovom međusobnom interakcijom. Ono što se površno zove ženski “multitasking” talent. Što se nogometa tiče, čini mi se da bi velika barijera bila preskočena kada bi sami nogometaši bili prisutniji uz svoje kolegice nogometašice, pogotovo u medijima. Kada bi dio svoje popularnosti ustupili i njima, pojavljujući se uz njih na televiziji ili tisku. No to se ne događa.
n+: Je li razlog tome manjak profitabilnosti takvih stvari jer je nogomet postao globalna tvornica novca?
Ratković: Nogomet je postao planetarna roba, u pravom smislu te riječi mdash; da bi se više zaradilo povezuje ga ponekad i s niskim strastima kako bi se potaknula potrošnja. Nedostaje mu više empatije. Iako se pokušava prikazati suprotno, raznim donacijama ili fotografiranjem žena koje bosonoge igraju nogomet u Andama. No, svi smo svjedoci što se događa u FIFAmdash;i pa nas manjak empatije ne može čuditi, no to ne znači da se toga ne trebamo boriti.
Veljko Tomić