Još je Thomas Eliot pisao kako nešto dovesti kraju znači i započeti nešto novo. Veliki engleski pisac i pjesnik američkog rođenja nažalost nije živ da posvjedoči kako je davnih dana to napisao očigledno imajući viziju Hajduka početkom rujna 2017. godine. Jer, upravo smo tome posvjedočili proteklih dana – kraju i početku.
Odlazak Nikole Vlašića u Everton i formalno i simbolički je kraj jedne epohe. Ovom prodajom, koja je novčanim iznosima vrhunska koliko god Hajdukovi navijači upirali prstom u besmislene transfere među klubovima liga Petice, Hajduk je napokon zatvorio jedno poglavlje započeto 2011. godine. Od kliničkog mrtvaca kojem su navijači dali umjetno disanje, splitski kultni klub je nakon samo šest godina stigao na ono što političari vole nazvati “clean start”. I da, šest godina je stvarno “samo” za ono što je bilo u klubu, ako se to klubom moglo i zvati, te 2011. godine. Simbolički, zapravo se i nije moglo završiti drukčije nego odlaskom najvećeg talenta. Nikola Vlašić je s Andrijom Balićem bio predodređen da bude onaj koji će zatvoriti taj krug, začepiti rupe u brodu i pustiti bijelu lađu da otplovi. To 1997. godište je dalo svoje, Balićev transfer je postavio financijski temelj za stvaranje ove sadašnje ekipe, a Vlašić je rekordnim transferom omogućio da prestanemo misliti, krvavih očiju, na sve one koji su ugrađivali cigle u onu prijašnju propast, od političara, dužnosnika kluba, djelatnika kluba, nekih igrača, novinara… Daleko im kuća i neka se sad samo drže daleko od Hajduka.
Eh, a novi početak, to je nešto drugo. Navijači ovog modernog, narodnog i navijačkog Hajduka, po prvi put su u jednoj neobičnoj situaciji. Navijaju za klub koji ne mora prije svega misliti na štednju. I samo zahvaljujući pametnim kadrovskim rješenjima izbjegnut je mogući kaos. Mario Branco, da je klasični domaći populistički sportski direktor bez vele prijašnjeg iskustva, ležerno bi posljednjeg dana roka dovukao bar dva zvučnija imena. Psihološki, da navijače učini sretnim. No, njega to nije zanimalo, nije htio dovoditi radi dovođenja. Poslao je ponudu za jednog igrača (i koliko se čuje, to nije onaj Mađar koji se po medijima spominjao), njegov klub nije prihvatio i to je to, nema kupnje zbog kupnje same. Prosječan navijač, kakvim se i sam držim, ne zna letjeti s F-15 ili operirati nadbubrežnu žlijezdu. Svi ćemo se mi skupa, sad kad ne gori pod nogama, morati naučiti da zapravo ne znamo ni posao sportskog direktora. I da ćemo se morati opustiti i prepustiti po pitanju dovođenja igrača.
A početak je zapravo fenomenalan, kad se malo trezvenije pogleda. U ovom prijelaznom roku je potpisano troje za hrvatske uvjete vanserijskih igrača (Radošević, Borja, Almeida), dvoje je potpisano s dosadašnjih posudbi, od čega je jedan također vanserijski (Hamza), dovedena su i dva dobra rotacijska igrača (Fomitschow i Carbonieri) te nekoliko drugih koji se još moraju dokazati. “Clean start” je dobar, početne pozicije odlične, idemo vidjeti što će Carrillo i Branco napraviti do kraja godine. To je to, 2017. godina, godina novog početka kluba kojeg su navijači doveli tu sa same kliničke smrti. Veliki klub. Najveći. Hajduk Split.
>> Analiza prijelaznog roka Hajduka
S. Mamić Piksi
