Hajduk kao da na razne načine pokušava svojim navijačima i hrvatskoj nogometnoj javnosti prezentirati kako se sve može (iz)gubiti bodove. Teško se oteti dojmu da se za Bijele zalijepio taj gubitnički smrad kojeg se teško riješiti, koji te vuče dolje i onda kada nešto dobro napraviš. Ono čega moraju biti svjesni je da su oni mdash; igrači, jedini koji to mogu nadvladati. Ničim drugim doli krvavim radom i pravim pristupom, nema tu nikakve magije.
Hajduk je startao u 4mdash;3mdash;3: Kalinićmdash; Vršajević, Maloča, Milović, Vasiljmdash; Nižićmdash; Sušić, Mezgamdash; Maglica, Milevskij, Caktaš. Iako, u suštini, bilo je to dosta drugačije na terenu. Nižić je pomagao stoperima i uredno odigravao špondu prednjim veznim igračima. Milevskij je imao potpunu slobodu kretanja i djelovanja, te se dosta spuštao nisko i sudjelovao u izgradnji napada. Maglica se ubacivao sasvim u sredinu i djelovao kao najisturenija špica. Caktaš je pokušavao nešto kao “obrnuto” krilo, dešnjak na lijevoj strani koji bi ulazio u sredinu. Desna strana terena bila je posve otvorena za prodore Avdije Vršajevića.
Ovu utakmicu možemo podijeliti na dva dijela mdash; prvih pola sata i preostalih 60 minuta.
U prvih pola sata Hajduk je igrao jako dobro uz laganu nesigurnost zadnje linije. Ofenzivno, lopta je tekla, šetala s jedne strane na drugu, vidjela se jasna namjera u igri. Primjerice, da se kombinatorikom optereti protivnik po sredini ili još više lijevo (opet je Hajduk bio “nagnut” ulijevo) i onda pasom Sušića, koji je to odlično radio, na suprotnoj, desnoj strani, otvori Vršajević. Na taj način Hajduk je dvama sjajnim akcijama stvorio dvije velike prilike za gol, oba puta na ubačaje Vršajevića; jednom se Caktaš lijepo ubacio ispred Istrinih braniča i oštro šutirao, ali je Dreven obranio, a drugi put su šutevi Milevskog i Sušića završili u žutom bloku. Još je nekoliko opasnih situacija pred golom Istre stvorio bijeli brod, međutim, bez prave završnice. Ono bitno je da je Hajduk djelovao strpljivo, pametno, suvislo, stjecao se dojam da se zna kome je što raditi.
Defenzivno, Splićani su pritiskali odmah po gubitku lopte i obično tjerali domaće u greške ili naprosto osvajali loptu. Onih par puta kad nisu uspjeli, Istra je znala zaprijetiti, no i tada ponajviše neodlučnošću zadnje linije gostiju. Valja primijetiti da je Hajduk čitavu utakmicu imao velikih problema s branjenjem prekida, te je skoro svaki ubačaj domaćih predstavljao latentnu opasnost po gol Bijelih.
Što se dogodilo nakon prvih 30mdash;ak minuta i kako je Hajduk samo nestao s terena usprkos dva postignuta gola u tom periodu, teško je objasniti. Nestalo je strpljenja i razmišljanja u igri, počelo se preskakati korake u organizaciji napada i loptu na silu gurati naprijed. Na taj način Istri se bilo mnogo lakše braniti, oduzimati lopte i prijetiti iz kontraudara. Ni u drugom poluvremenu se ništa nije promijenilo nabolje. Hajduk je golove zabijao na upornost, na ustrajnost, no, svejedno nije došao do bod(ov)a. Nisu pali kao rezultat nekog smislenog i organiziranog nogometa kakav smo mogli vidjeti u prvih pola sata utakmice. U tih preostalih 60 minuta Istra je stvorila više prilika za gol, nadigrala Hajduk i zasluženo pobijedila. S druge strane, golovi koje je Hajduk primio opet su festival nevjerojatnih nes(p)retnosti: prvo šutem iz teške pozicije koji je ušao samo zato što se usput lopta odbila od braniča, drugi kao sjajan gol iz slobodnog udarca, a treći već kao rezultat nedopustivo loše odigrane faze obrane kad nije bilo povratne trke igrača iz prednje linije kako bi pomogli u zatvaranju Istrinih igrača iz drugog plana. Kada se dovoljno vremena sam ne pobrineš da otkloniš nedostatke u svojoj igri, uskoro i stvari koje i ne budu tvoja izravna krivnja ili odgovornost počnu ići naopako. To se sada Hajduku događa. Sreću treba i isprovocirati.
Kalinić je bio korektan.
Ranilović također.
Vršajević je niz puta probio svoj desni bok, te servirao par finih lopti suigračima.
Maloča je imao nekoliko odličnih obrambenih reakcija, ali i par loših, uslijed kojih je Istra ozbiljno prijetila.
Milović je također znao zaspati predaleko od protivničkog igrača. Zabio gol.
Vasilj je previše komplicirao na lopti,djelomično i zbog povećeg prometa na njegovoj strani. Defenzivno suspektan.
Nižić odigrao vrlo dobro, pomagao stoperima, blokirao, zatvarao, a s loptom pribjegavao jednostavnim rješenjima.
Sušić je igrao jako dobro onih pola sata, fino slao ekipu kamo je želio, nije davio loptu. Međutim, kasnije potonuo s momčadi.
Mezga igrao jednostavno, bez većih grešaka, ali i konkretnije koristi.
Maglica je također nestao nakon dobrog početnog perioda, te bljesnuo golom za 1:1. Njegov rad je, sviđa se on nekome ili ne, od velike koristi.
Milevskij je bio najbolji na terenu dok god je imao snage. Izvrsna rješenja, osjećaj za prostor, defenzivna aktivnost. Izgleda i fizički bolje nego ikad dosad u bijelom dresu. Još uvijek nedovoljno za više od nekih 60mdash;65 minuta.
Caktaš je imao jedno lijepo ubacivanje u prostor i šut na ubačaj Vršajevića. I ništa više.
Gotal aktivan, živ, nakon njegova šuta je i pao gol.
Vuković solidan. Inače zanimljiva odluka Poklepovića da na poluvremenu Mezgu zamijeni baš Vukovićem.
Još je malo ostalo do kraja mdash; svega devet ili deset utakmica, a nad Europom za Bijele je sve veći upitnik. Čisto financijski, plasman u euro natjecanja Hajduku je od golemog značaja i zato u ovom trenutku treba u drugi plan staviti priču o kontinuitetu struke, pa i razvoju mladih igrača i učiniti sve da se izbori to treće ili makar četvrto mjesto (uz nadu da Split neće osvojiti Kup i plasirati se ispred Hajduka u ligi). Stoga je pitanje koje se sve više nameće, ma koliko nepopularno bilo, može li popularni Špaco to napraviti s ovom ekipom ili bi ovu samu završnicu sezone netko drugi s klupe odradio bolje. Što, da se razumijemo, ništa loše ne govori o Poklepovićevu znanju nogometa, tim više što su njegove ideje u igri, kako smo već pisali, intrigantne i logične, a rukopis jasan. Međutim, sad su neophodni bodovi.
Za novi, ljetni početak.
Roko Kaliterna
