U Statut kluba bi ugradio zabranu da igrači dolaze ispred navijača (karikiram). I kad dobiju i kad izgube neka idu u svlačionicu. Imaju 90+ minuta na terenu za pokazati privrženost klubu, dresu, boji i navijačima. Ako niti jednim svojim atomom tijela nisi u stanju, kako imaš obraza doći pred tribinu. Otiđi negdje, zakopaj se u rupu i nemoj iz iste izlaziti. Jednostavno, nisi dostojan tih navijača. I to nakon dvije utakmice bez gledatelja. Trebao bi imati dodatnu radost igranja i dokazivanja. Uz sve što nisu napravili tijekom sezone unutar sebe bi trebali imati bar mrvicu dostojanstva jer ih i takve dođe gledati 12.000 gledatelja. Mnogi nakon Hajduka više takav broj neće vidjeti.
Uostalom, dolazili su i prije pred tribinu. I jesu li išta naučili? Nisu i neće. karakter ili imaš ili nemaš.
Oni pred tu tribinu dođu samo kao roboti. Aj, ajmo, čisto forme radi. Neka nas malo izvrijeđaju i OK. Idem kući u svoj topli jacuzzi.
Odgoj dolazi od kuće. Imaš babu i dida koji prenosi neke društvene norme iz svoga vremena, nadograđuju ih roditelji koji su koristili njihovu mudrost i znanje pa prenesu na tebe. Svojim postojanjem i okruženjem u kojem živite, uz gene i odgoj koje imate, gradite svoju osobnost i razumijevanje života. I vi ste tada jedna kompletna osoba. Takvi kakvi jeste. Dobar ili loš čovjek. Socijalan ili asocijalan. Inteligentan ili neinteligentan. Osjećajan ili bezosjećajan. Takav ste i trener, ili igrač. Uz sve ljudske osobine dodate još znanje i talent, kojih imate koliko imate.
Ono što je jučer Hajduk pokazao nema veze s nogometom, nego upravo s odgojem iz kuće. Znanje igrača nije sporno. Bar ne kad igraju protiv Varaždina. Uostalom, netko ih je i prije trenirao i plaćao. I znao je zašto to radi. Vidjeli smo i odličnih utakmica ove sezone. Igrači bi grizli travu, davali sve od sebe, i kad ne ide sve za nogom. Međutim, ovako sramotnu predstavu odavno nismo vidjeli.
Gubio je Leko od Dinama 4-0 ili od Osijeka onu svoju posljednju kod kuće 2-0. Gubio je Karoglan četiri zaredom. I nijedna nije bila kao ova jučer.
Uvod u utakmicu je bila kazna na treningu Sahitiju i Diallu. Nakon poraza imamo Moufijevo brisanje Hajdukovih fotografija na Instagram profilu, što je tijekom sezone napravio i Benrahou. Mikanović je napao novinara. Odjidja je došao odmarati u mirovini. Uz sve probleme koji su izlazili i prije iz svlačionice vrlo jednostavno je objašnjenje ovakve Hajdukove sezone. Jednostavno nisu klapa profesionalaca, koji usput čak ni ne moraju biti prijatelji. Ne moraju voljeti ni trenera. Ni gledatelje. Ni klub. Ni bijeli dres. Ništa oni ne moraju osim dati sve od sebe za svoju plaću.
Na primjer nikad nisam čuo za igrača toliko ljutitog što mu se nije igralo da je odbio primiti plaću. Ne. Tu će pokazati i ljubav i srce i želju za potrošiti novce koje nisu zaslužili.
Shvatljivo je s one ljudske strane da je prvenstvo praktički gotovo, pa i stalno mijenjanje trenera i taktike. Međutim, ništa od toga ne može biti opravdanje za sramotno ponašanje i odnos.
Jednostavno, radi se o odgoju od kuće.
Tu dolazimo i do skautiranja. Tko je gledao te igrače, tko zna njihovu osobnost, tko ih je preporučio.
Nakon toga dolazimo i do trenera. Nakon sedam smjena sve je palo na leđa mladog Ivankovića. U dotu je dobio sve te narušene odnose i sigurno mu nije lako sada još provoditi neku svoju taktiku. Kao i kazne s treninga. Određenim igračima se jednostavno ne da nikoga više slušati. Neki nemaju ni inteligenciju u kratkom vremenu nešto novo pohvatati. Uz to je svakome kriv netko drugi. Zašto bi on nešto radio ako onaj drugi neće. I brdo nereda se samo gomila.
Najteže je sigurno najmlađim igračima koji ne shvaćaju što se događa oko njih, a sami sigurno ne mogu povući kompoziciju naprijed. I onda će najviše griješiti. Zbog htijenja.
Hajduk nije stvorio nijednu izglednu priliku.
Jadni Sigur je ovaj put silom prilika morao igrati lijevog beka. Još jedino vratar nije bio. I ovaj put je odradio dobro i profesionalno uz 93 % točnih dodavanja (43/46) i 2 ključna. Prpić je ispalio 10 dugih baluna i samo 2 pogodio. Pukštas je dobio 8 od 11 duela uz samo 58 % točnih dodavanja. Kalik je imao samo 25 dodira baluna (9 izgubljenih posjeda) i očajnih 46 % preciznih pasova. Benrahou je imao 37 (12 izgubljenih). Čak i Brekalo koji se uvijek vrti iznad 70 dodira je završio sa samo 46 i 17 izgubljenih posjeda, uz samo 68 % točnih. Trajkovski je dotakao 9 puta balun. Čini mi se sve u prvih 15 minuta.
Ni izmjene nisu bile puno bolje.
Očito je da ni taktika nije bila pogođena. Kako nismo imali raspoloženu sredinu terena, a gomila igrača se prerano zabijala u posljednji red gostiju, jednostavno je ponestalo prostora za odigravati precizne pasove. Sve je to dodatno nerviralo igrače da su se prestali truditi. Kako nasuprot nisu imali mrtvi Rudeš, nego Varaždin koji je došao nešto i odigrati (iako ništa naročito), naišli su na otpor.
Tužno je bilo gledati da u nekoliko navrata postoji i slobodan pas na Perišića gdje je čak i višak Hajdukovih igrača, a Bili su bili uporni u gledanju strane gdje nema toliko prostora. Baš neinteligentno.
Sve u svemu, svi jedva čekaju kraj ove muke o kojoj pišemo već duže vrijeme. Iako se ovdje radi gotovo o prijateljskim utakmicama nitko nema pravo sramotiti klub svojom samovoljom. Ipak, znakovito je pa će svi vidjeti još jednom zašto Hajduk nije ove godine osvojio prvenstvo.
Ujedno, velika škola kako slagati momčad za dogodine. Po šminkerskom Instagramu ili po stvarnom karakteru.
