Čudo na Poljudu, pao je gol u prvih 45 minuta. Ma što jedan. Dva. Ove sezone nismo vidjeli nijedan. Bilo je čak 14 udaraca prema golu Varaždina, od toga 9 u okvir. Sjećate se one statistike protiv Osijeka, niti jedan cijelu utakmicu? Ili protiv Rijeke 2? Istre 2? Uglavnom, u niti jednoj cijeloj utakmici Hajduk nije toliko puta šutirao u okvir gola kao jučer u prvom poluvremenu.
Međutim, statistika i ovaj put i te kako zavarava. Hajduk je odigrao vrhunskih 10 minuta, solidnih 10 i 25 prilično dosadnih i sporih. Varaždin, koji je ozbiljna momčad na mahove je bio totalno pogubljen u sjajnom “blitzkriegu” Hajduka. Onome dostojnog prvaka. Ipak, kao i uvijek postojala je velika odgovornosti u obrani pa su gosti imali samo jednu opasnu situaciju pred golom.
Kad igrači dosta griješe, uvijek na tribini, a često smo imali takva opravdanja i s klupe, krenu priče o lošem terenu. Kad ono, u sjajnih 10 minuta ne postoji taj problem. Dapače, teren izgleda kao tepih. Dodavanja kratka i brza. Kontrola baluna na razini najboljih liga. Kretnje pravovremene.
Dakle, gotovo uvijek je do same predstave nogometaša. Karoglan je jučer spomenuo taj problem “over thinkinga” kod Pukštasa, kojeg imaju i drugi igrači, o čemu sam već pisao. Često imam čut na tribini kritiku kako je Livaja opet u zaleđu. Ljudi jednostavno ne shvaćaju kako je čovjek igrao prije na jednom sasvim drugom nivou nogometnih liga. Tada se kod igrača usadi instinkt kojeg dobije pravovremenim dodavanjima vrhunskih suigrača. Ovdje Marko gotovo tužno svaku utakmicu pogne glavu razočaran što toga nema.
Jednostavno igračima treba razdijeliti ekran na dva dijela i na jednoj polovici prikazivati 10 minuta prije, a na drugoj, poslije prvog gola.
Kako statistika zavara dovoljno je vidjeti da je omjer udaraca prema golu do te 35. minute bio 3:3, a jučer sjajni Benrahou prosječan HNL igrač s priličnim brojem grešaka. I najmanje je on kriv tome. Usporena igra ga uguši. Kao i Livaju. I jedinu pravu brzu akciju smo do tada vidjeli kad je Sahiti ušao prema sredini, a Benrahou prenio vanjskom na krilo. Tako balun mora ići. Samo za tako nešto svi se moraju kretati na pravi način.
Brza kratka dodavanja, dozirane i nepredviđene izmjene mjesta razbijaju svaku obranu. Makar bila dva “parkirana autobusa”. Uz to, potrebna je raznovrsnost u napadu. Prepoznati kad Livaja igrača odvlači, a kad baš njemu treba dodati balun jer jučer Sahiti bude u nekoliko odličnih situacija, ali se gleda samo Marka. Ili, i dalje premalo koristimo balune iza zadnjeg reda obrane, posebno kad nam kao jučer suparnik izađe visoko. Uz to, dijagonale se često pošalju reda radi, jer je tako nacrtano, umjesto da se pripreme za nadolazećeg beka ili krilo, ulaskom jednog od bočnih igrača u sredinu.
Ipak, tih 10 minuta je sve bilo sjajno. Baš Hajduk kao siguran prvak.
Drugi dio je donio novo povlačenje, ali za razliku od prijašnjih s puno boljom kontrolom protivnika. Nije bilo odlično, ali sasvim dovoljno. A Varaždin nije bezazlen. Dapače. Ove su sezone nakon zaostatka od 2 gola poravnali na Rujevici i u Koprivnici. Što znači da znaju i vjeruju u ono što igraju.
Treći zgoditak je prekinuo naznake neizvjesnosti i Hajduk je otplovio u jednu sigurnu pobjedu kakve dugo nije bilo. Svakako dobrodošlu.
Karoglan igrače vidljivo diže momčad iz kola u kolo, zadržavajući sigurnost obrane. Usput mudro koristi pobjede da ukaže na greške. Tada je najlakše jer ne pogađa toliko igrače za razliku od poraza.
Sada Hajduku slijedi malo odmora i ciklus od 4 utakmice u kojima nakon dugo godina pobjedama mora braniti poziciju na samom vrhu tablice (Ah, kako divna nova dimenzija odgovornosti). Usput, u ovoj pauzi treba zacijeliti i sve manje ozljede kojih sigurno ima, a igrači stišću zube dajući sve od sebe.
Istra, Gorica, Lokomotiva i Dinamo stoje na putu do jesenske titule koja je često u povijesti bila preteča i onog završnog pobjedonosnog ulaska u cilj. Toliko očekivanog trofeja.
