Sve je bilo spremno za veliku feštu. Među navijačima je vladalo veliko uzbuđenje i iščekivanje. Peglale su majice i dresovi. Dogovarali ručkovi i pića. Od ranog jutra slijevale su se rijeke ljudi u Split. Prijatelji se nalazili. Kafići se punili. Zidići se zauzeli. Koreografija je već odavno čekala na stadionu. Za pojest PAOK-a.
I kao da netko ispali onaj metak iz startnog pištolja, sve krene prema poljudskom grotlu. Sa svih tih pozicija. Uz veliki korteo već u 17 sati od Kluba navijača. Bijela rijeka s tisuću ljudskih kapi. Kao jedan. Pjesma. Veselje. Staro. Mlado. Bez iti kakve primisli na nekakav incident.
Šteta je što javnost ne posveti više vremena ovakvim slikama umjesto onim problematičnima. Čak više nego i samim utakmicama jer pokret oko Hajduka spaja sve ono što će se u ovoj državi u stotinama drugih tema razmimoilaziti. Spaja građanina i seljaka, HDZ-ovca i SDP-ovca, muško i žensko, djecu i djedove, ravnozemljaše i znanstvenike, znalce oko baluna i “znalce”… sve. Skoro 100.000 članova i 18.000 pretplata. Pun stadion će biti i u nedjelju na Slaven Belupu. Toliko je jak ovaj pokret.
Kap po kap je punila tribine. Do više od 33.000. Sve je bilo spremno za veliku pobjedu i put ka dugo očekivanom prolazu u skupine europskog natjecanja.
I nije se dogodila. Sva ta silna energija se stopila u jedan glas. Kao da cijelo vrijeme gori fitilj koji proizvede onu eksploziju radosti početnim zviždukom. Gurala je igrače ka velikom trijumfu. Oni su dali sve od sebe, ali po tko zna koji put sreća je okrenula leđa Hajduku.
Dva okvira gola, nekoliko sjajnih prilika, konstantan pritisak. Ništa nije urodilo plodom. Nekoliko centimetara lijevo ili da bar taj odbijeni balun padne na nogu našim igračima koji su bili u blizini. Ništa. Neće pa neće.
I strah me da će nas opet zatrpati ona čuvena koja nas prati cijelu povijest “Svoju priliku smo propustili u Splitu”.
Igračima se nema što zamjeriti. Dovoljno je bilo vidjeti glave u posljednjim minutama koje su se od umora klatile lijevo desno. Melnjak više nije mogao hodati, Sigur je pretrčao kilometre i kilometre igrajući prvi put u ovako zahtjevnoj utakmici na takvoj poziciji, a Moufi je dao sve od sebe. Šarlija i Ferro su odigrali vrhunsku utakmicu, bez greške. A svi zajedno su Lučiću toliko olakšali posao da je mogao biti neocijenjen.
Naprijed smo na refule stvarali prilike. Posebno smo bili opasni na početku oba poluvremena. Ima tu zamjerki (a kad ih nema) zašto ne ovako i onako. Kao da se protivnika ništa ne pita. Ili, kao da smo mi klub iz vrha svjetskih liga.
Jednostavno treba prihvatiti da ne vrijedi svaki igrač desetke milijuna eura nego ima svojIh ograničenja pa igra u Hajduku. Puno lakše će ljudima biti shvatiti ono što se događa na terenu. A u stvarnosti je bitno da daju sve od sebe. Nekad ih i to srce i želja istroše pa ne mogu u onom ključnom trenutku pronaći zrno koncentracije i snage za završnicu.
Najbolji je primjer kad Odjidja istrči od igrača do igrača u visokom presingu i onda se sa 16 metara ne može dobaciti do gola. Koliko je samo Mlakar toga pokrio. Koliko toga Livaja iznio na leđima. Sahiti pretrčao. Krovinović pospajao.
I nedostajao je samo taj gol.
Igrali smo protiv PAOK-a koji u ovakvim atmosferama igra u Grčkoj stalno. Toliko nije na njih utjecala atmosfera da su lagano razbijali svaki pokušaj Hajdukova visokog presinga. Mirno, od noge do noge. I Hajduk se morao povlačiti u srednji blok. Strpljivo čekati i istrčati dok ne dođe do baluna.
I onda na refule stvarati prilike. Pritisak. Šanse i polušanse. I nijedna da uđe…
Najbolnija točka Hajduka na ovoj razini je nedostatak ovakvih utakmica i jako tanka klupa. Oni što prigovaraju pojedinim igračima uvijek to trebaju imati na umu.
Sve što smo najavili u uvodnom tekstu prije utakmice, ostvarilo se. Sustavi i način igre, sastavi, čak i izmjene. Nema tu prevelikih iznenađenja osim u samom trenutku inspiracije pojedinog igrača. Jedino Schwab nije započeo utakmicu s obzirom na lakšu ozljedu. Leko se u onoj svojoj dvojbi odlučio za Sigura, čime je prema najavi dobio trku u sredini, ali i izgubio dio organizacije igre.
Vidjelo se i koliko je paklen Konstantelias kad mu se da malo prostora. Kad je s balunom okrenut licem put igrača. Ide kao šilo. Vidjelo se i koliko su Grci organizirani u visokom presingu. I koliko je Hajduk spor i nedorečen u otvaranju. Upravo će to biti ključna stvar u Solunu. PAOK neće biti ni malo sličan kao na Poljudu.
Beitar tamo jednostavno nije mogao spojiti par dodavanja. Pojeli su ih. Zadnja linija Grka je igrala na liniji centra. Ipak, par puta su uspjeli izigrati PAOK-ova zatvaranja i odmah su bili poprilično opasni na širokom prostoru.
Hajduku će isto napraviti jer su vidjeli kako ne možemo lako ni kod kuće iznijeti balun. I imat ćemo velikih problema jer se te stvari ne uče u sedam dana. Osim toga, treba i više kvalitete, taktičke i tehničke. Leko će se sigurno odlučiti za jednostavniji način koji će uključivati dugo dodavanje i bitku za drugi balun.
Osim ovoga, u napadu će PAOK duplirati bokove s opasnim driblerima. Izraelci su s pet igrača u zadnjoj liniji izdržali, zatvorili ih poprilično uz liniju, ali je zato s poludistance bilo desetak izuzetno opasnih udaraca. I pravo je čudo kako je završilo 0-0.
Hajduk neće moći igrati ni visoki presing. Iako smo ih na Poljudu nekoliko puta dobro stisnuli, trošili smo na to puno snage koja će u Solunu itekako trebati zbog obaveza u obrambenom bloku. Taktički ćemo ih pokušati zatvarati kao Dinamo u Zagrebu. Ali o tome detaljnije u najavi iduće utakmice…
Može li se? Može.
Samo Hajduk mora pokazati da je lav i van Poljuda, a toga je toliko puta nedostajalo i u najtrofejnijim vremenima.
