Kada Karoglan pročita ovakve naslove mislim da mu se koža naježi. Svaki gram euforije njemu znači dodatni posao spuštanja baluna na zemlju jer tko visoko leti, nisko pada. Ne treba tu koristiti “dalićevsko-lekine” populističke izraze kao “poniznost” i slične već one “čvrsto na zemlji”. Kakva skrušenost pa ti trebaš biti čvrstog stava jer znaš da si svojim radom, znanjem i zalaganjem postigao sve to na terenu. E, takav je Hajduk bio. Jednostavno je pojeo Goricu na terenu kao nitko do sada. A oni nisu kako bi mi rekli “mutavi”, uostalom to pokazuje i njihova pozicija na tablici. Itekako imaju što za reći u igri.
Kada Dinko Jeličić kaže da “nisu imali energije”, nisu je imali zato što je Hajduk isisao sve iz njih. Što odličnim presingom, što povratnom trkom. Gušt je vidjeti Dialla, Pukštasa, Žapera i ostale kako odrade taj dio svog posla.
Kad se visoko poleti zna se dogoditi gubljenje rasporeda na što je Karoglan i sam ukazao, pokušavajući već na presici spustiti euforiju koja je zavladala titulom jesenskog prvaka. Najčešće iz dva razloga. Kad izvodimo prekid puno poletimo prema unutar. Ponese nas želja i tada odbijanac zna pasti suparniku u kontru koju se nekad ne može lako braniti kontrapresingom.
Drugi razlog je kad igrači prebrzo prijeđu liniju Livaje koji se mora boriti s dva protivnika na leđima pa se i tu balun zna odbiti u kontru.
Posljedica je to zadatka punjenja šesnaesterca kada ga desetka Hajduka isprazni i izvuče se kao ješka vani. Želja povuče prerano naprijed i stvori problem. Karoglan je o ovom problemu govorio i prilikom dolaska na mjesto trenera, ali tada se odnosilo na “dosadnu” igru. Zagušiš se. Tako da je sve stvar balansa. Kada i u kojem trenutku što napraviti.
U oba slučaja treba biti bliže suparniku za kakav profesionalni prekršaj. Uostalom, i za šut izvan 16 metara.
I nije lako Karoglanu. Ovo je sve što je mogao pronaći za obraniti euforiju jer je Hajduk odigrao odlično. Čak je i ove greškice istrčao povratnom trkom. Sveo Goricu na tek mogućnost kakvog slučajnog gola.
Bilo je tu problema i u organizaciji napada dok Livaja nije svojom genijalnošću otvorio bravu. Ali, tko nema problema protiv gustog bloka Gorice. Međutim, i to je posljedica smišljene i precizno odigrane kompletne akcije. Precizne dijagonale Šarlije na Livaju kad je točno otvorena mogućnost iste. Punjenje šesnaesterca s igračima kad je Marko vani na krilu. Ako pogledate dobro vidjet ćete kad Dajaku trči na tu poziciju, kako Pukštas sprinta odmah, dolazak Krovinovića na vrh 16 metara i Dialla koji dolazi iz pozadine. Ništa nije slučajno.
U svakom igraču Hajduka je viđena želja gladi za titulom. Za pomaganjem suigraču u problemu. Vidi se kako dišu jedan za drugoga. Dajaku se sjetio nakon osobnog slavlja tko mu je poslao balun na trepavicu i trčao u zagrljaj “bogu baluna”. “Zagaduri” su se sigurno naježili i rekli da je Livaja namjerno gađao glavu Dajaku da ga povrijedi.
Šalu na stranu. Ovo je bio šampionski Hajduk.
Kako se mjeri koliko si dobar? Onoliko koliko ti je jaka najslabija karika. A zamislite tko je prema ocjenama bio taj. Pukštas. I ne, nije bio loš. Odigrao je svoju rolu više nego solidno, bez greške.
Otvarajući gomilu prostora Livaji i Sahitiju. Istrčavši natrag i naprijed kao maratonac.
Svi hvale odličnog Sigura. Maestralnog Livaju. Borbenog Sahitija. Eh, lako je klasu prepoznati za sjajnu utakmicu. Takve se i u porazu lako pronađe. A, pobjede i igra za titulu dolaze kad ti sa stadiona izlaziš zadovoljan hvaleći Dajakua, Dialla, Kalika, Odjidju. To je snaga jučerašnjeg Hajduka koju je probudio Karoglan, a koja je donijela i sjajno drugo poluvrijeme. Protiv protivnika koji nije klub s dna tablice.
Nogometni bomboni su se darivali gledateljima u posljednjoj utakmici ove godine na Poljudu. Od presinga do malih minijatura Livaje, Kalika, Odjidje, Sahitija, Žapera, Sigura, Dialla, Dajakua… ili što reći za armirano-betonski blok iza, Uremović, Šarlija, Lučić. Pa nitko im ne može dati gol osim samih sebi.
Gdje su sad oni koji su govorili kako su to sve odron igrači koji ne mogu igrati ni drugu ligu? Kako više kiša ne smeta? Ni jugo?
Međutim, sad nešto potpuno drugačije. Stanimo na balun. U borbi za titulu u HNL-u kad padnu zastori jedne utakmice možete je odmah zaboraviti. Traženje potrebnog prosjeka bodova od 81%, odnosno 22 boda po ciklusu i 88 ukupno (7 pobjeda, remi i poraz), znači osvajanje istih na traci. Ne smiješ zaspati gotovo nijednu utakmicu, a ostvarenu prednost na tablici moraš životom čuvati. Lekinih 64% je bilo nedovoljno dobro (7-4), ali s ovih 100% Karoglana stiglo se već do 77%.
Koliko god apsurdno to bilo čak ni Karoglan sa 6 pobjeda još nije stigao do kraja zadatka i tih željenih 7-1-1 u 9 utakmica.
Dakle, iako će brojni mediji puhati floskule o rekordu, neporaženosti, tituli jesenskog prvaka, zakonu velikih brojeva i slično, tovareći dodatni teret na leđa treneru i igračima, utakmicu s Lokomotivom treba shvatiti kao da je prva. Kao da se ništa do sada nije dogodilo.
I nije.
Titula se daje samo onome tko u svibnju završi na čelu tablice. Znate li koliko je još Hajduku bodova u igri? 57. I zato, korak po korak. Ne ponizno nego čvrsto na zemlji.
*Suca nisam ni spomenuo. I tako treba biti u nogometu.
