Počeci sezone uvijek su razdoblje koje tjera na postavljanje ciljeva, razmišljanje o nadanjima, preispitivanje o prošlim potezima… Hajdukova publika tu nije nikakva posebnost. Osim u jednoj stvari: stoički su podnosili saznanje da zbog iskupljenja grijeha bivših uprava godinama jedna takva institucija neće biti u mogućnosti natjecati se za najviše uspjehe.
Ovdje moram napraviti filozofsku digresiju koja me sada puknula, kad sam spomenuo stoičko podnošenje. Čovjek koji je gotovo pa novovjekovno utjelovljenje stoičke škole je Hegel. On je zastupao stav da je ideja sve, bit i egzistencija u jednom, sama zbiljnost. Što me sjeti na one riječi da Hajduk nisu ni uprave, ni igrači, ni u konačnici navijači, jer je sve to prolazno, označeno vremenskim okvirom, ako nikako drukčije biološkim. Hajduk je, kako je tada pisao ondašnji tajnik NH, ideja da može postojati klub navijača. Ideja. Bit i egzistencijalizam, rekao bi Hegel. Još jednu stvar će taj Nijemac razjasniti: nije svaki egzistencijalizam, odnosno postojanje, u istom trenu i zbiljnost, bit. Tako da on egzistencijalizam dijeli na pojavnost i zbiljnost. Pojavnost je nešto što se događa ali nema dubinu i ideju, ne dira samu bit, i nestat će. Pojavnost je, recimo, navijački kelj, rukav, kondom, i onaj besmisleni kretenski kockasti klobuk. Zbiljnost je nešto što je tu za stalno, što je sama esencija, zbiljnost je bit i ideja. Recimo, Hajduk.
Sad kad sam otjerao sve one koji razumiju samo lake note, vrijeme je da kažem kako i ti stoici među navijačima zaslužuju nešto novo. I ne samo zaslužuju, nego je logički došlo vrijeme da početne pozicije nisu više kao do sada. Jasno, samo debil može reći da se titula mora osvojiti. Jedna stvar se samo mora, a i to je upitno ako se zoveš Lazar. No, da se Hajduk treba do kraja boriti za titulu – to je nešto što je neupitno.
I logično. Financijske dubioze su iza nas. Imamo trenera koji odrađuje već druge pripreme u nizu. Nogometaši su, u odnosu na prošla vremena, vrhunski plaćeni. Iz akademije su krenuli izlaziti školovani prvotimci. Početne postavke su tu, borba za vrh jedini je mogući rezultat.
I ne smije se ovo gledati kao neki pritisak samo na kat Poljuda, da se od njih samo očekuje nešto. I svaki igrač ponaosob mora promisliti je li vrijeme da se skupe glave i noge i upre zajednički prema tom cilju. Pogotovo ovi najplaćeniji. Jer, profesionalci su, jasno da se od najbolje plaćenih očekuje najviše. Ne samo očekuje, nego i trebaju ponijeti breme odgovornosti, kad već nose breme najboljih plaća. A u zadnjih nekoliko mjeseci jedini koji je bio u očekivanom rangu od tih je Radošević, koji je svoju ulogu zadnjeg veznog obavio odlično. Da, neki će cmoljiti da nije puno prema naprijed napravio. Ali, uz to što to nije u potpunosti točno, da Zujo uz destrukciju ima još i odličan pas, zvao bi se Busquets i igrao bi za Barcelonu. Dobro, nedostaje mu i diploma glumca da bude usporedivo. S druge strane, Mijo Caktaš je onaj koji sad mora dokazati da njegov povratak nije bila glupost. Da nije onog vrhunskog gola Bankomatu njegova polusezona bi bila označena kao bezvezna. Ovako se izvukao s “lošnjikava”. Ali sad je dosta, prošlo je vrijeme čipsa i kole, tren je da Mijo pokaže i dokaže da nije dugopoljski probisvjet koji će novi ugovor u brbićevsko doba proslaviti pijančevanjem u Zagrebu.
Stanislav Mamić Piksi
