Postoje trenuci koji se zauvijek upisuju u kolektivnu svijest. I teško ih se može pojasniti, najčešće su dogmatski. Evo, svi stariji od 30 godina zasigurno se sjećaju gdje su točno bili 11. rujna 2001. godine. Svatko tko je u Zagrebu bio na prosvjedu za Radio 101 neće nikad zaboraviti taj dan. Isto tako, svih onih preko 30 tisuća koji su ovaj tjedan bili na Poljudu protiv Evertona pamtit će do kraja svojih života tu utakmicu.
Mnogo gledatelja, mnogo različitih sudbina i viđenja, ali je jasno da se nešto neobično dogodilo taj dan, nešto što će se urezati u kolektivno pamćenje. Tko god je bio na tribinama mogao je osjetiti da se događa nešto veliko. I nije to zbog koreografije, bilo je i boljih, nije zbog navijanja, bilo je impozantnijih, nije čak niti zbog igre, koliko god odlična bila. Ne, u pitanju je nešto dublje bilo.
Hajduk je završio svoj križni put. Ne mislim tu samo na dioničko društvo, nego na sveobuhvatnost ideje nastale još prije desetak godina, a implementirane od 2011. godine. Mislim pri tome na nas, jer svi smo mi taj i takav Hajduk.
Prije nego mi neki pozovu liječnike, da razjasnim. Potpuno se krivo očekivalo da će se taj kraj duge ceste, ta katarza, ostvariti kroz neki veliki rezultat. Zašto bi? Zašto bi kraj dubioza i glavinjanja bio označen nekim velikim uspjehom? Zašto ne odličnim remijem protiv jedne od najjačih engleskih ekipa, utakmicom koja je bila odličan diplomski rad ove generacije? Everton je pokazao da napokon imamo igrače koji znaju i koji, što je još bitnije, vjeruju da mogu. Pokazalo se da imamo i navijače. Pokazalo se, u konačnici, da je to to. Ono što se šest godina čekalo. Ljudi često ne shvaćaju da se katarze događaju u naizgled malim stvarima, sitnim događajima, a ne vatrometno i pompozno.
Oni koji su mislili da će kad nastupi vrijeme velikog Hajduka biti gotovo s (bolnim) porazima, jednostavno su u krivu. Ne postoji sportski kolektiv koji ne gubi, čak ni onaj koji nema glupe poraze. Steaua u vrijeme Ceauşescua, Real Madrid pod Francom, Croatia Zagreb – čak su i oni, unatoč svemu, imali poraze, sport je neumoljiv i prema političarima. Čitava priča oko Hajduka krenula je zbog nečeg višeg od pukog sporta. I možda je zato baš remi snage poraza bio potreban da označi tu prekretnicu. Uostalom, da nije bilo Leonidina poraza snage remija kod Termopila, ne bi Temistoklo poslije otpuhao te Perzijance.
Duga cesta nije gotova. Nikad neće biti, život i jeste jedno putovanje, cesta je trajno stanje, jedino bitno je da bude čista, ponosna i bez rupa. Ali Hajdukova najteža faza je gotova. Zajedništvo – najprije igrača između sebe, a potom svih ostalih s tim klubom, garant je da Hajduk zbilja živi vječno.
Mogao sam vam pisati o tome da bih dio istočne tribine nekad najradije strpao u top i ispalio na Mjesec. Mogao sam vam pisati o tome da bi Vlašić da nosi dres Evertona vrijedio 50 milijuna eura. Kvragu, mogao sam čak pisati kritike loših predstava u Bosni i Hercegovini. Ali ne, morao sam na kraju razjasniti koji je to neobičan osjećaj koji vas prati posljednja dva dana. Morao sam o katarzama. I zajedništvu.
S. Mamić Piksi
