Naizgled sitnice, ono su što stvara veličinu. Pa tako i onaj jučerašnji naklon transparentu na praznom Sjeveru u oku običnog, neupućenog promatrača mogao bi djelovati kao nešto trivijalno. No, oni koji znaju i koji nisu puki prolaznici svjesni su da se možda dogodio zadnji korak jedne dugogodišnje priče. One priče koja je započela transparentima “Uprava odlazi” i “Kodeks”, kada su igrači samo zvjerkali prema Sjeveru u strahu od moguće provale na teren. Ili bar kopanja novih grobova.
U cjelokupnosti vremena tih nešto više od deset godina neće se činiti puno. No, onima koji su sudjelovali u toj drastičnoj promjeni to razdoblje može djelovati kao jedna čitava nova epoha. Nije to mala stvar, od uglavnom banditskog kluba gdje igrači nemaju nikakav kontakt s navijačima, do ovog tužnog, ali i nekako ponosnog trenutka kad igrači narodnog navijačkog kluba pred praznim Sjeverom odaju počast Ivanu Mati Blaževiću Blati, tragično stradalom navijaču. Da, možemo reći da je stvarno došla nova epoha.
I nije nebitno da je baš ova slika obilježila posljednjih tjedan dana Hajduka. Izuzetno turbulentnih sedam dana je za Bilima, tjedan u kojem se vidjelo da zajednički zločinački poduhvat nogometne kamarile te dijelova medija, sudstva i politike još nije spreman izdahnuti. Dapače, da će borba i dalje biti krvava. Vidjelo se u tom razdoblju i da će prvi nužni potez nakon rušenja Saveza biti čišćenje kompletne sudačke organizacije, tko je do sad bio prvoligaški sudac treba dobiti zabranu sportskog djelovanja, a potom najuriti i sve niželigaške suce koji su u rodbinskim i kumskim vezama s trenutnim nogometnim funkcionerima (nije slučajan izbor riječi).
Iza nas je i tjedan u kojem se čovjek mogao zapitati ima li Hajduk svog Belu Gutmanna, koji je prokleo Benficu tako da od 1962. godine nije osvojila niti jedan europski kup. Često se događaju te ozljede, milijun puta je ‘ona’ lopta odsjedala na gredi, a ne u golu, sve to daje dobar materijal za kakvo sočno prokletstvo. No, kvaliteta ubija uroke, i protiv Slavena je tamo minut-dva prije isteka regularnog vremena bila klasična Hajduk-situacija za primanje izjednačujućeg gola pred kraj; u utakmici u kojoj si bolji i koju kontroliraš. U tim trenucima je i Karlo Letica pokazao zašto je programirani broj jedan Hajduka za budućnost.
Zbog svega toga je izuzetno značajno da je tjedan završio onim zagrljajem pod Sjeverom. Finalnim pokazateljom sinergije kluba, igrača i navijača. Nečim što nitko ne može u konačnici pobijediti. Klubovi su veliki zbog ideja i ideala, ne nekih glupih trofeja, više znači ono “Fuck you, I’m Milwall” od svih titula Chelsea.
Stoga, budi ponosan. Imamo to.
Veliki Hajduk. I neće Bili biti što su bili, jer već sad je ovo puno veća priča. Veliki Hajduk.
S. Mamić Piksi
