Braća Zdravko i Zoran Mamić su u zatvoru, no ono što je bitno i što ne bit trebali propustiti jest da i mdash; naučimo nešto iz cijele te priče. Navijači Dinama, ali i Hajduka, Rijeke i drugih klubova godinama su izražavali sumnju u poštenje poslova koje su vodili spomenuti Mamići u Dinamu, ali i u hrvatskom nogometu općenito. Vrlo jasne indicije predane su i DORHmdash;u, ali cijelu stvar bilo je u praksi teško provjeriti zato jer je zakon omogućavao da u poslovanju udruga ne postoji potrebna transparentnost. Naravno, Hrvatski nogometni savez mogao je uvjetovati licenciranje javnom objavom financijskog izvješća, no to im nije bilo ni na kraj pameti. Svima je poznato i zašto, jer su dio te iste priče.
Financijski izvještaji udruga, pa tako i Dinama, makar krnji u odnosu na iste dokumente dioničkih društava i bez pojašnjenja revizora, postali su dostupni tek od siječnja ove godine kroz registar neprofitnih organizacija koji je postao javan nakon dugotrajne borbe dijela civilnog sektora i Vladinog Ureda za udruge. Naravno, nije se išlo daleko u prošlost, tek do prošle godine, pa tako nije bilo moguće doznati kako je Dinamo ili Slaven Belupo poslovao recimo 2011. godine. No, i ti takvi “krnji” dokumenti pokazivali su nerazmjer između onoga što su govorili Mamići i stvarnog stanja na terenu.
Nažalost, financijska pismenost i poznavanje prakse dobrog poslovanja na vrlo su niskim razinama u Hrvatskoj. Tako nije neuobičajeno čuti da onaj tko ima tvrtku može s novcima koji pripadaju tvrtki mdash; raditi što želi. Iako, zakon o trgovačkim društvima nalaže drugačiju poslovnu praksu. Odnosno, vlasnik ne može iz svoje vlastite tvrtke izvlačiti novce kako želi, nego i treba brinuti o interesima tvrtke. Druga opasna ideja, je da ako je nešto u privatnom vlasništvu, da se nikog ne tiče kako i što taj plaća mdash; možda najpoznatija “uzrečica” je ona mdash; “što te boli kurac koliko je plaćeno, pa nisi ti platio?” Dobar dio medija ne samo da nije upozoravao na te krive pretpostavke, nego je u obrani privatnog, a ne javnog interesa (što bi zapravo trebala biti uloga medija), uspio stvoriti dojam da je Dinamo privatno vlasništvo Mamića, iako je riječ o udruzi građana.
Zamislimo stoga, na trenutak, da su puni financijski izvještaji Dinama bili dostupni od recimo 2000. godine do danas. Ne bi li onda puno lakše bilo uočiti nerazmjer između onoga što govori Mamić i stvarnih prihoda kluba (pogotovo od transfera)? Ne bi li bilo dostupno javnosti i članovima i navijačima odmah koliko je novca upropašteno i izvučeno iz Dinama? Ne bi li se, u konačnici, puno teže dogodilo izbjegavanje plaćanja poreza u višemilijunskim iznosima? Odgovor na ta pitanja, nameće se sam.
Uhićenje Mamića i drugih stoga ne treba biti jedini cilj. Jer, ako se mutne prakse nastave, nismo puno napravili. Stoga mi, kao članovi, navijači i zainteresirana javnost trebamo ubuduće insistirati na punoj transparentnosti, u ovom slučaju, nogometnih klubova. To je najbolja obrana protiv kriminala.
Veljko Tomić
