Vrhovni sud RH na četiri godine iza rešetaka pospremio Željka Širića, bivšeg nogometnog suca i operativca, osuđenog za primanje mita u aferi “pošteno suđenje”. Mnogi su s osmijehom dočekali ovu vijest, jer realno, Širiću je u zatvoru i mjesto. S obzirom na počinjene grijehe, ovo je logičan rasplet cijelog slučaja, no malo je reći da smo s dozom opreza čekali potvrdu prvostupanjske presude. Ne treba posebno naglašavati aljkavost i nesposobnost hrvatskog pravnog sustava, koji je u dosadašnjih 26 godina neovisnosti, pokazao da je uvjerljivo najslabija točka ove države, uz političku elitu. Za svoj (ne)rad zaslužuju ocjenu nedovoljan, te će ovakvih presuda morati biti još na desetine ili čak stotine, dok ne povratimo vjeru u funkcioniranje pravnih aparata. Nažalost, ili srećom (ovisno o kutu gledanja), ovu presudu će s tugom i suzom u očima primiti čelni ljudi Hrvatskog nogometnog saveza, vjerni prijatelji Željka Širića. Nakon što je intervencijom Hrvoja Maleša postalo jasno što je Željko Širić radio, iz HNS-a su zažmirili na očigledan kriminal i primjenjivali presumpciju nevinosti (svaka povezanost s još nekim slučajevima i osobama je slučajna i nenamjerna). Relativizacija cijelog slučaja, svoj je vrhunac doživjela u izjavi Damira Vrbanovića, koji je 2012. rekao da „Širić nije problem nogometnog saveza nego hrvatskog pravosuđa“. Osim Vrbanovića, dužan nam nije ostao niti još jedan osječki Brend. >> Davor Šuker: Zar bih se sad trebao odreći Širića kao prijatelja? Iako suočen s ozbiljnim optužbama i dokaznim materijalom, Željko Širić redovito je punio lože na utakmicama reprezentacije, uz nemali broj skandala. Na utakmici protiv Walesa, 2012. u njegovom Osijeku, u alkoholiziranom je stanju napao jednu novinarku, istrgnuvši joj s vrata akreditaciju, te uzevši joj mobitel, nakon čega je priveden zbog napada, otuđivanja imovine i prijetnji, drskog ponašanja prema policiji, remećenja javnog reda i mira, te alkoholiziranosti. 2014. godine je, na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, ispred Maracane dilao karte za utakmicu Argentine i BiH po cijeni od 175 dolara. Prema svjedocima, imao je bunt od najmanje 10 karata, a na koji je način došao do toliko ulaznica, i to za utakmicu za koju se tražila karta više, ostalo je nepoznato. Osim navedenih nedjela, spomenimo i kako je Širić evidentiran kao obiteljski nasilnik, nakon što je 2006. godine pijan izudarao kćer kožnim remenom. Kako će na sve ovo reagirati Hrvatski nogometni savez, koji je cijelo vrijeme jasno i nedvosmisleno stajao uz Širića, čekajući da pravna država zabije zadnji čavao u lijes poštenja osječkog suca, prije nego što ga ijednim slovom iskritiziraju? Ne zaboravimo da je od 8. prosinca 2011. godine, kada je Hrvoje Maleš razotkrio Širića, isti negativac nebrojeno puta bio gost HNS-a u svečanoj loži, prilikom utakmica reprezentacije. Mrlja je to s kojom će se nositi u HNS-u, no oni ionako imaju većih briga od toga, a simpatična zanimljivost je da su te brige također povezane s Osijekom, odnosno njegovom temeljnom pravosudnom ustanovom. Osim toga, je li konačno došlo vrijeme da Savez ustanovi i ukloni osobe kojima su Širić i Stjepan Djedović dijelili novac za pošteno suđenje? Prosječan hrvatski navijač, onaj koji je na strani „huligana i ulice“, vjerojatno će s osmijehom pročitati današnje vijesti. Širić će na 4 godine slobodu zamijeniti društvom osuđenih lopova, kriminalaca, ubojica. Nije mnogo, ali poštenog čovjeka veseli. Pravni aparati konačno su pokazali da nisu svi nedodirljivi, te da se i one najutjecajnije moćnike može poslati tamo gdje i pripadaju. U borbi za pošteniji hrvatski nogomet, jedva čekamo još ovakvih vijesti.]]>
