Ima sjajan jugoslavenski film iz 1983. s Batom Stojkovićem u glavnoj ulozi pod nazivom „Kako sam sistemski uništen od strane idiota“. U tom kontekstu postoji li bolji primjer uništenja jednog kluba u Hrvatskoj od NK Zagreba? Da, ljubitelji domaćih nogometnih pašnjaka ovisno o navijačkom habitusu rekli bi i za Mamića, Novalića, Zeca, Canjugu, Ježića, Svagušu i ostale sve i svašta, ali ono što se događa u Kranjčevićevoj, odnosno Veslačkoj na takav način i u takvom obujmu sigurno nema nigdje.
U godini u kojoj se obilježava petnaest godina od povijesnog naslova prvaka, klub koji je prije pet-šest godina po rezultatima i uspjesima bio treći klub u državi, danas se približava trećoj ligi, trenutno je u zoni ispadanja. Kako je to moguće pitaju se mnogi neupućeni međutim odgovor je jednostavan: Dražen Medić. Čovjek koji je doveden u klub prije desetak godina, nakon niza afera tadašnjih čelnika Marčinkovića i Marića, skandala s dvije paralelne uprave i pronevjera ogromnih količina novca za koje kako to obično biva u domaćem nogometu nitko nije odgovarao.
Priča počinje 2004. godine, u klub ulazi Dražen Medić, građevinar blizak Milanu Bandiću, a njegov ulazak obilježile su mnogobrojne peripetije oko gradnje nogometnog kampa na igralištu nekadašnjeg kluba „Zagrebački plavi“ čija je cijena s tada predviđenih četrdesetak milijuna kuna skočila za duplo više kako to obično biva u Hrvatskoj. Međutim napokon dolazi i do okončanja izgradnje sredinom prošlog desetljeća te u Veslačkoj ulici na lijevoj obali Save nastaje najmoderniji nogometni kamp u Hrvatskoj. Za sportskog direktora odabran je Robert Prosinečki, trener Mile Petković no kako su brzo došli tako su brzo i oš’li te već tad počinju se naslućivati metode i način rada predsjednika NK Zagreba.
S obzirom na bliskost s vladajućim gradskim strukturama, financije nikad nisu bile kritične, a manjak pritiska s tribina za NK Zagreb ostavljao je dojam savršenog kluba za miran i studiozan rad s mladim i talentiranim igračima. Do nedavno, odnosno transfera Splitovih Roga i Rebića, tj. rasta Rijeke i njezinih rekordnih prodaja u prvom redu Kramarića, NK Zagreb je po transferima bio odmah iza Dinama i Hajduka. Za ozbiljan novac prodani su u Dinamo i Hajduk igrači poput Livakovića, Mandžukića, Vrdoljaka, Krstanovića, Ibričića i Brkljače, a za solidne cifre u inozemstvo prodani su Lovrek, Pavlović, Krovinović, Abdurahimi, Celjak i Mujdža. Kamo je sav taj novac otišao, zaista bi vrijedilo istražiti s obzirom na kroničnu besparicu i kuknjavu iz sezone u sezonu što je uvijek dovodilo do “pomoći” iz gradske kasice-prasice.
U razdoblju Dražena Medića, Zagreb je nekoliko puta došao do trećeg mjesta u prvenstvu i polufinala kupa no s druge strane došlo je do sramotno niskih rezultata, a posebno vrijedi istaknuti ispadanje u drugu ligu i to dva puta. S jedne strane sjajni uvjeti treniranja, klub slavnog ugleda, ne postoji pritisak rezultata od navijača, financije kroz gradske dotacije i moguća sponzorstva potencijalno su predstavljale savršen „mir u kući“ međutim u naizgled idiličnoj atmosferi klub je dosegnuo najsramotnije trenutke koji prema današnjoj situaciji još uvijek nisu dotakli dno. Osim sjajnih nogometaša na klupi Zagreba nalazila su se zadnjih desetak godina i neka respektabilna trenerska imena poput Ćire Blaževića, Cice Kranjčara, Dražena Beseka i Ive Šuška, no s druge strane klupu su preuzimali i treneri poput Igora Štimca, Luke Pavlovića i na kraju sam Dražena Medić.
Lik i djelo Dražena Medića u potpunosti se može definirati uzrečicom „Zagreb – to sam ja“. Osoba koja je postala čak i trener kluba nakon što je potjerala sve moguće trenere koji nisu htjeli držati njegov upitno talentiranog sina u prvih jedanaest. Čelnik kluba koji se fizički sukobio sa svim neistomišljenicima koji su mu bili na putu; od službenih delegata, vlastitih igrača (Celiščak, Matić) pa do vlastitih navijača (WAZ). Mešetarenja i ucjenjivanja igrača (Dedić i Livaković), potpisivanje ugovora koji nikad nisu naplaćeni, a kao prilog tome govore i nebrojene arbitraže bili su i još uvijek su modus operandi osoba koje vode “Pjesnike”. Aktualni predsjednik kluba u ovih desetak godina napravio je privatni poligon gdje uspjeh i rezultati nisu važni već smisao i svrha njegovog djelovanja nepoznatog toka novca bio je i pokušaj dugogodišnjeg stvaranja igrača od vlastitog sina koji danas igra u trećoj portugalskoj ligi.
Što je danas NK Zagreb? Klub bez povijesti jer čak ni to nije definirano u klupskim almanasima i ukradenog vizualnog identiteta s promijenjenim bojama i grbom od strane aktualnog predsjednika nakon kojeg su malobrojni kibiceri odustali od Kranjče. Simpatizera i navijača više nema, oni najvjerniji Bijeli Anđeli također su odustali od borbe s vjetrenjačama i osnovali su vlastiti klub koji se danas nalazi na prvom mjestu najnižeg ranga i ima više navijača na jednoj utakmici nego NK Zagreb.
Prije par tjedana od kluba je odustao čak i njegov legendarni spiker Vladimir Žigolić – Žiga nakon četrdeset i tri godine. Klub danas na pragu treće lige, bez navijača, sponzora… Klub u rukama čovjeka koji u klubu traje onoliko koliko će trajati politička sudbina gradonačelnika Bandića. Postavlja se pitanje čemu sve ovo, zašto se dovelo do sistemskog uništavanja kluba koji je osvojio HNL, prije četrdeset i četiri godine srušio rekord Maksimira, kluba koji je imao taj retro štih te time privlačio navijače i ljubitelje nogometa drugih klubova zato što su se u Kranjči osjećali kao kod kuće.
Danas Dinamova druga momčad malo-pomalo preuzima stadion u Kranjčevićevoj koji je već desetljećima potencijalni zagrebački „El Dorado“ što se tiče građevinskog zemljišta. Na tragu zemljišta ne zna se i sudbina Veslačke, odnosno može li trećeligaš uopće izdržavati troškove nogometnog kampa.
Ima li ikakvog smisla danas ovakav NK Zagreb za kojeg više nitko nije vezan emocijama, bez perspektive i potencijala te u raljama ljudi koji su samo personifikacija cjelokupnog sistema koji je doveo društvo u današnje stanje? Možda bi za duševno i mentalno zdravlje bilo svrsishodnije ugasiti klub, neka barem ostane sjećanje na nekoć simpatični klub predivnog nadimka “Pjesnici” nego „ovo“ danas što se nalazi u Veslačkoj/Kranjčevićevoj ulici koji zaista nema više nikakve veze s onim što je NK Zagreb nekad bio.
Goran Đulić
