Ustavni sud Republike Hrvatske pod predsjedanjem suca Miroslava Šeparovića 10. srpnja ove godine odbio je prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti Zakona o sportu koji je u travnju 2014. godine putem svog opunomoćenika Čede Prodanovića podnio sin Zdravka Mamića, Mario Mamić.
Mario Mamić je u svom prijedlogu tražio da Ustavni sud ocijeni je li šest članaka Zakona o sportu (članaci 12., 27., 34., 38., 46. i 47.) u skladu s Ustavom RH. Navedeni članci se tiču menadžera u sportu, odnosno ograničenja koja se njima nameću, kao i osoba koje su u krvnom srodstvu s menadžerima (braća, sestre, potomci…). Zakon predviđa da takve osobe ne mogu biti u tijelima sportskih udruga, zastupati i voditi poslove sportskih udruga te ne mogu biti u upravnim i nadzornim odborima sportskih dioničkih društava kao ni u skupštini i izvršnom tijelu sportskog i nacionalnog sportskog saveza.
Zastupnik Marija Mamića je između ostaloga smatrao da navedene odredbe vrlo široko, vrlo intenzivno te nerazmjerno i nepravično sužavaju ustavno pravo na rad i slobodu menadžera i njihove bliže obitelji.
Ministarstvo je u svom očitovanju navelo da “Uzimajući u obzir društveni značaj sporta, njegovu odgojno-obrazovnu ulogu, kao i značaj redovitog bavljenja sportskim aktivnostima u zdravstvenoj zaštiti ljudi, kao i istaknutu djelatnost koja je od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, jasna je namjera spriječiti ostvarivanje privatnih interesa pojedinaca kroz javni interes u obnašanju funkcija i dužnosti u sportu odnosno spriječiti privatni utjecaj na donošenje odluka u obnašanju funkcija i dužnosti te transparentnosti u financijskom poslovanju korištenja javnoga novca, kao i jačanje povjerenja građana u sustav sporta. Ako bi menadžer u sportu koji je zaposlenik pravne osobe registrirane za pružanje usluga posredovanja u transferu igrača bio član tijela upravljanja pravnih osoba u sportu jasno je kako bi svojim djelovanjem u tijelima upravljanja pravnih osoba u sustavu sporta (u kojima najčešće nije zaposlen na temelju ugovora o radu, već sudjeluje ili vrši funkciju u njima koja se temelji na drugoj vrsti ugovornog odnosa, a ne ugovora o radu, npr. sportski direktor u nogometnom klubu u pravilu je samostalna djelatnost, ili osoba koja je imenovana od strane izvršnog odbora kluba na mjesto koordinatora stručnoga rada u pravilu je volonter) mogao koristiti svoj položaj (ili položaj članova svoje obitelji) i utjecaj u njima s ciljem ostvarivanja privatnih interesa kroz svoju primarnu djelatnost posredovanja.“.
Ustavni sud je u svom obrazloženju naveo da činjenica da je određenim osobama, na temelju utvrđenih mjerila, zakonodavac zabranio obavljanje određenih poslova odnosno dužnosti u određenim pravnim osobama, sama po sebi ne znači uskratu njihovih prava zajamčenih člankom Ustava kojima se jamči pravo na rad i slobodu rada.
Također su stava da je pravo zakonodavca da u skladu Ustavom pojedina specifična pitanja vezana uz sportske udruge posebnim zakonom uredi na poseban način, drugačije od pravnog uređenja koje postoji u općem zakonu – ako time želi ostvariti određeni legitimni cilj odnosno ako za takvo zakonsko rješenje ima objektivno i razumno opravdanje. U tom smislu i pod tim pretpostavkama i ograničavanje pojedinih prava posebnim zakonom, koja u općem zakonu nisu (ili nisu na jednak način) ograničena, može biti ustavnopravno prihvatljivo, ako je propisana ograničavajuća mjera razmjerna naravi potrebe za ograničenjem. To se svakako može odnositi i na ograničavanje članstva u tijelima, zastupanja odnosno vođenja poslova sportske udruge. – navode u svom rješenju te nastavljaju: Zakonodavac je, zbog postizanja legitimnih, objektivno i razumno opravdanih ciljeva, ovlašten, kada je, kao u konkretnom slučaju, riječ o sportskim udrugama, ograničiti tu autonomiju to jes tograničiti pravo sportske udruge da općim aktima i pojedinačnim odlukama svojih tijela u cijelosti autonomno uređuje i odlučuje o tome tko mogu biti članovi tijela odnosno osobe ovlaštene za zastupanje ili za vođenje poslova udruge, odnosno samim zakonom isključiti pojedine kategorije od obavljanja određenih sportskih funkcija i djelatnosti u tim udrugama.
Ustavni suci također smatraju da imajući sve navedeno u vidu, a prije svega neprofitnost udruga općenito, odgojnu, zdravstvenu i svaku drugu važnost udruga koje se bave sportskim djelatnostima, činjenicu da su sportske djelatnosti zakonom određene kao djelatnostiod interesa za Republiku Hrvatsku, kao i činjenicu da su sportske djelatnosti u značajnom dijelu javno financirane, Ustavni sud ocjenjuje da, kada je riječ o sportskim udrugama, postoje objektivni i razumni razlozi za takvo normativno uređenje koje od članstva u tijelima sportske udruge, od zastupanja i vođenja poslova sportske udruge isključuje niz osoba, među ostalima osobe koje se, u smislu članka 12. i članka 34. stavka 3. Zakona o sportu, smatraju “menadžerima u sportu” odnosno osobe koje s njima “zajednički djeluju”.
