Netko tko godinama gleda utakmice HNL-a nagledao se do sad raznih sudačkih „pogrešaka“, od onih tragičnih pa sve do krajnje komičnih. Da pitate tog „prosječnog“ navijača može li ga nešto više uopće iznenaditi, vjerojatno bi odgovorio da je tako nešto nemoguće. E pa u nedjelju smo imali priliku vidjeti upravo to „nemoguće“.
Najtrofejniji hrvatski klub, koji se inače u ovom trenutku bori za dvanaesti naslov prvaka u nizu, gostovao je kod ekipe koja se grčevito bori za opstanak. Utakmica je polako ulazila u zadnje minute, ali rezultat na semaforu nije pokazivao očekivanu razliku u kvaliteti između ova dva suparnika obzirom da je Cibalia pogotkom Zgrablića izjednačila na 1:1. Krilni napadač gostiju Soudani zaletio se u tom trenutku kao brzi vlak (u redu, ako ćemo pošteno, onda bez ovog „brzi“) u protivnički šesnaesterac i bez nekog jasnog razloga pao kao pokošen. Domaći igrači zbunjeno su se međusobno pogledavali i nije im bilo jasno što se dogodilo i iz kojeg je točno razloga Dinamov Alžirac uopće na podu. Međutim, pokazalo se da glavni sudac utakmice Batinić ni malo ne dijeli njihovo iznenađenje nego je procijenio da se radi o prekršaju za najstrožu kaznu koju je Hodžić nešto kasnije pretvorio u 2:1 i pobjedu Dinama.
Navijači Cibalije bili su naravno šokirani odlukom suca, ali zanimljiva je činjenica da su nezadovoljstvo tom odlukom iskazali i gostujući navijači. U euforiji nakon pobjede koja ih ostavlja u borbi za naslov prvaka, igrači Dinama odlučili su, kao i mnogo puta do tada, podijeliti veselje s pripadnicima Bad Blue Boysa na južnoj tribini vinkovačkog stadiona. Međutim, sad je došao red na igrače Dinama da budu iznenađeni obzirom da BBB nisu prihvatili bačene dresove nego su ih odlučili vratiti natrag. Nešto što ne vidimo svaki dan i u svakom slučaju još jedan dokaz da navijači, bez obzira što HNS misli o tome, nisu ni gluhi ni slijepi. Kažu neki da je „posao“ navijača navijati za svoj i klub i ne miješati se u „višu politiku“, ali BBB su u nedjelju još jednom pokazali da ne mora biti tako i da nisu „kupljeni“ kako su mnogi komentirali nakon njihovog povratka na maksimirski sjever.
Navijači, bez obzira navijali oni za Dinamo, Hajduk, Real, Manchester ili neki drugi klub, često nisu baš najobjektivniji promatrači pa „zažmire“ na sudačke pogreške u korist svog kluba, i iznimno rijetko se dogodi da izražavaju nezadovoljstvo zbog tako nečega. Međutim, kad se ovakvo nešto dogodi, onda nisu potrebne sudačke analize, snimke iz drugih kuteva i dugotrajne rasprave o toj temi. Kad se ovakvo nešto dogodi, dodatni kometar nije potreban. Najbolji su komentar vraćeni dresovi. Sve drugo je višak.
Bez obzira za koga navijamo, ovaj jedanaesterac klasičan je primjer onog što ne želimo gledati na hrvatskim stadionima. Kad vidiš način na koji je riješena utakmica u Vinkovcima, stvarno te na trenutak uhvati osjećaj srama što navijaš za Dinamo, jer nitko od nas ne želi naslove koji se osvajaju na takav način. Osoba koja službeno nema nikakvu funkciju u klubu, ali novinari tu činjenicu uredno ignoriraju i prenose njene izjave, izjavila je nedavno kako „Dinamu naslov nije imperativ i da su mogli dovesti još 3 klasna igrača, ali iz nekog razloga nisu to napravili“. Netko zločest mogao bi komentirati da je poruka između redaka prilično jasna…dovodili bi igrače kad bi smatrali da je to prijeko potrebno, ali tko kaže da je jedini način za osvojiti naslov koncentrirati se samo na vlastite igrače? Čemu plaćati milijune skupim igračima ako postoji i drugi način?
„You can fool some people sometimes, but you can’t fool all the people all the time“ pjevao je svojevremeno Bob Marley. Neki su shvatili ranije, nekima je trebalo malo više, ali malo je onih koji i dalje vjeruju u ovaj HNS. Mogu oni pričati o fenomenalnim zaradama, o ugledu koji navodno uživaju u FIFA-i i UEFA-i, mogu prodavati priče o gradnji kampova i obnovama stadiona koje samo što nisu krenule. Međutim, kada se podvuče crta, ostaje činjenica da se HNL igra na derutnim stadionima kojima prijeti urušavanje, na travnjacima koje proljetni pljusak pretvara u blatne kaljuže, a pravda se kroji kao na Divljem zapadu, po principu „tko jači…“.
Branko Komorski
