Uvertira u derbi je počela dolaskom Torcide na trening i proslavom na Rivi dan prije. Sva ljubav prema klubu i značenje utakmice očitovalo se u toj silnoj energiji proslave 100.000 članova za dan poslije. Često i takva događanja igrači ne shvate kako treba.
Ovaj put se to nije dogodilo. Prelilo se na gotovo svakog pojedinca na terenu. Koncentracija je bila maksimalna bar u tom obrambenom dijelu gdje Dinamo nije stvorio baš ništa. S pravom navijači Modrih već sada prozivaju Jakirovića. Naviknuti na kanonade prema golu suparnika ovdje je sve izgledalo bezidejno i usporeno. Kao da je sastanak u svlačionici bio s naslovom “Bod je dobar, ne treba srljati”. I zaista, tako bi i trebalo biti da nisi u idealnoj prilici da riskiraš. Istu temu je Jakirović imao na Poljudu i s Rijekom. Doduše u prilično drugačijem odnosu snaga na terenu. Zabit se iza i čuvati bod. Prilično kukavički u oba slučaja.
Leko je u susret ušao s idejom igre i posjeda na uštrb visokog presinga. Točnije neke vrste tenisa “vi napadajte pa ćemo mi”. Iznenađujuće su u početnom sastavu u paru osvanuli Odjidja i Benrahou. Na prvu se moglo pomisliti da je originalni plan bio izdržati što je duže moguće kako bi izmjene koje nisu fizički na potrebnom nivou mogle odraditi svoju dionicu. Međutim, Leko je to demantirao na medijskoj konferenciji iza susreta. Tako da se može reći kako se trener Hajduka prilično preračunao u svom naumu kako će na bilo kakav način pritisnuti Dinamo. Samo je prvih desetak minuta donijelo igru kakvu je priželjkivao. Odjidja je brzo izdušio. Dinamo je imao posjed 65%:35% u prvom poluvremenu, a Hajduk jednostavno nije mogao do baluna. Izlazak iz visokog presinga je bio nemoguća misija, jednako kao i pokoji pokušaj oduzimanja posjeda.
Ono u čemu su Bili bili sjajni je blok. Dinamo se nije naigrao u zadnjoj trećini. Sva silna energija Torcide od dana prije i za vrijeme utakmice s tribine prelila se u taj obrambeni segment. Svi pokušaji Dinama završavali su u bilom zidu. Šarlija je imao 4 blokirana udarca, Uremović 3, Moufi 2 i Melnjak 1. Naravno, pomagali su puno veznjaci jer bi usporili napade gostiju pa bi napadači ostali bez vremena za bilo kakve druge opcije. Čak se i Livaja spuštao do 30 metara. Prostora u toj zadnjoj trećini nije bilo. Gotovo da ni zrak nije mogao prolaziti.
Leko je srećom shvatio kako već na odmoru mora mijenjati. Često se dogodi da treneri isfilozofiraju neku svoju teoriju, braneći početne postavke pa ostave na terenu do 60. minute isti sastav. Pomaknu figure 5 metara lijevo ili desno, naprijed ili natrag, i ne dobiju ništa, samo izgube dragocjeno vrijeme. Livaja je bio odsječen jednako kao i Sahiti, Odjidja nije mogao povezati redove.
Kao logično rješenje nametnuli su se Trajkovski i Žaper koji su puno donijeli i ulaskom kontra Lokomotive. Prvi povezujući napad, a drugi žustrinom u obrani. I opet je Makedonac bio ključan. Nakon 4 ključna dodavanja u prvih 30 minuta na premijeri, jučer je imao čak 3. Čovjek jednostavno razumije balun. Jednako tako Žaper je odradio svoju dionici vrlo dobro jer i samom pojavom ulijeva strahopoštovanje.
Nije se graf momentuma nešto posebno mijenjao u drugom poluvremenu, ali je razlika bila velika. Hajduk je poveo. Nije bilo potrebe juriti, a bili zid je ionako bio stabilan. Nova energija s tribine i samopouzdanje igrača postignutim golom samo je učvrstila fuge.
Ove plitke modre crtice bez izraženih prilika jasno govore koliko je Dinamo bio jalov. Do iduće nedjelje ne bi napravili priliku.
Pomogao je i trener Dinama. Onaj poznati alibi „sve sam napravio što sam mogao“ ubacujući igrače na koje se do jučer nije uopće računalo. Jasno je bilo da tu kruha nema. Više je pokazala Lokomotiva s igračem manje. Upravo ta klupa Dinama pokazuje koliko su ranjivi u ovom prvenstvu i kakvu priliku ima Hajduk. Kaneko, Mihajličenko, Kulenović su razina sredine HNL-a, bljeskovi Drmića protiv niželigaša slab oslonac, a i Ademi je u godinama. Na zimu će sigurno kasica (kesa) biti dodatno olakšana. Pobjeda Hajduku je bila nasušno potrebna. I srećom došla je. Zasluženo.
Još jednom je strijelac odluke bio Sahiti. Balun je jednostavno takav, vrati onome tko ga poštuje, tko izgara svaki trening.
Nažalost, u najavi smo točno opisali i kakav će Pajač biti. Ubiti utakmicu. Dominirao je kao i uvijek nejednak kriterij. Dok Mišić ima „licence to kill“ svaki kontakt svirao se igračima Hajduka. Dok svi mašu sucima na odluke, samo Livaja dobije karton. Dok se Baturina i Bulat samo spuste na travu za prekršaj Livaju se može čupati i potezati po potrebi. Njegove stalne priče s igračima otegnu igru više od izmjena. I tada nije lako igrati. Teško se koncentrirati. Gubi se ritam utakmica. Gledatelji nemaju ni približno ideju koliki je to problem u igri.
Najgore je što se nakon utakmice takvo suđenje i medijski pokrije kao odlično. Koliko je to dobro vidimo da su ispred naših sudaca u UEFA-i odavno Srbi i Slovenci, a u zadnji vrijeme i oni iz BiH. I nikoga ta činjenica ne brine niti postavlja pitanje zašto.
E, pa zato. Nemaju kvalitete niti osjećaja upravo radi ovakvih utakmica. Kad bi sudili kao što je jednom sudio Bel u Splitu, dopuštajući da se igra razvije uz jednak kriterij možda bi nešto i moglo biti od njih. Samo se onda postavlja drugo pitanje, bi li uopće bili HNL suci.
Za kraj Leko je pošten i svjestan kako ovo nije bila dobra predstava Hajduka i da je puno posla pred njim. Pobjeda je stigla na mišiće i nitko je neće posebno secirati jer se derbiji igraju na pobjedu, nebitno kako se stigne do iste. Neka tako bude i u Rijeci.
