Umjesto priče o odličnom Hajduku u Varaždinu, ovaj put, baš u pobjedi, treba započeti slovom o lošem suđenju. Po tko zna koji put. Ne znam može li se itko nazvati navijačem Hajduka ako nije opsovao u 97. minuti kada nije sviran prekršaj na centru. Da, jedan prekršaj na centru koji je mogao odnijeti dva izuzetno bitna boda.
I obično bi tako i bivalo. Scenarij je napravljen, tranzicija Varaždina je krenula, ali ovaj put je sreća pomazila hrabre greškom igrača Varaždina Joviću na obraz.
I nije to bio jedini njegov grijeh. Žuti karton Siguru nakon nepostojećeg prekršaja spada u istu kategoriju, ali se dogodio u 60. minuti. I opet, gle, čudnim čudom kad Hajduk dominira. Često za ovakve situacije vadim kriterij kako se suci odnose prema Mišiću. Apsolutno se ne bi svirao prekršaj, a ako bi se netko i kojim slučajem ohrabrio na takav potez, žuti karton nitko ne bi izvadio.
Ali, ovo je Sigur. I Hajduk.
I konačno, ona situacija iz prvog poluvremena kod dosuđenog penala i zaleđa. Nevjerojatno su povučene i prikazane crte s udaljenosti kamere od 30 metara. Već smo imali takvih situacija u prošlom prvenstvu kada bi sudački eksperti lakonski zaključili: “Kamera ne pokazuje dobro, ali u ovim situacijama moramo vjerovati sucu koji je bio u odličnoj poziciji”. Stvarno? Moramo vjerovati?
Koliko Hajduk mora biti jači na terenu? Za dva, tri gola da bi bio jači od svega?
Ali, vratimo se igri i navijačima.
Od skoro osam tisuća gledatelja na stadionu u Varaždinu Hajdukovih je bilo više od pola. Jednostavno su ljudi siti svega i žele Hajduku pružiti najveću moguću podršku baš tamo, na terenu, uživo, gdje god igrao.
Tužno je da se treba zahvaliti ovaj put i korektnom domaćinu što je omogućio nešto što bi trebalo biti normalno u svakom demokratskom društvu. Ulaz bez diskriminacije. Treba vidjeti kako će biti ubuduće. Hoće li i drugi dopustiti isto.
Ovo bi u svakoj drugoj državi Europske unije bilo slavlje nogometa, sjajna kulisa, ponos nacije. Nažalost, u Hrvatskoj se navijače maltretira ako nisu iz županije domaćina?! Pa čak i njih.
Što se tiče same igre, opet je bila ona dosadna (posebna napomena nekim čitateljima “pozitivna stvar koja znači kvalitetu Hajduka”) postavka u kojoj se praktički sve zna. Sustav 4231 koji se u obrani prelijeva u 442 gdje Benrahou ostaje s Livajom kao isturen.
Odjednom se svi čude dobrom Krovinoviću, a on raste jer je Leko napravio ključnu izmjenu kojom mu želi pomoći. Otvorio mu je slobodu odlaska “box to box”. Prije ni u ludilu ne bi stigao do protivničkih 30 metara, a sada ulazi u prazan prostor i zabija gol glavom! Sigur je sada taj koji ostaje na “šestici” kojem je to i prirodnije od npr. Pukštasa. Usput, nagradno pitanje, tko je s Livajom u 86. minuti odvukao igrače kako bi Dajaku ostao sam. Krovinović.
Sahitija i dalje ne ide, ali je ovu utakmicu pokazao veliku želju, borbenost. I to je put povratka. Ne smije upasti u apatiju i sam sebe ukopavati.
Svakako treba istaknuti i Benrahoua koji nije imao sreće pa su mu penal i asistenciju oduzela zaleđa (prvo upitno).
Još jednom se i Diallo pokazao kao pojačanje, dominirao je kao Šarlija ili Moufi u svojim najboljim utakmicama. Pojeo je domaćine u duelima.
Za kraj drugi gol Dajakua na asistenciju Mikanovića je došao kao melem na sve rane nesreće i nepravde koju je Hajduk proživio u Varaždinu. Puno će i njemu pomoći u pronalaženju prave forme.
Hajduk je dominirao 3/4 utakmice i samo su sreća i stativa držali Varaždin živim. Istina, u prvom poluvremenu su znali povremeno dobro zaprijetiti smišljenim i brzim izlascima u tranziciju, ali Hajduk je i to s lakoćom zaustavio u zadnjem redu. Najveći problem je gostima bio ulazak u krilo Lučiću kada je i stiglo ono izjednačenje, kao i zadnji pritisak Varaždina.
Ipak, pobjeda Hajduka je i više nego zaslužena. Prava sportska nepravda bi bila da se nije dogodila.
Upravo jer u vrlo teškim sparnim uvjetima, nakon svih promašaja i lošeg suđenja Hajduk nije stao nego je nastavio napadati s vjerom da nešto mora ući u gol. A to je iznimna kvaliteta i vjera u sebe, tako potrebna za titulu.
I na kraju onaj pozdrav navijačima na Istočnoj tribini gdje su gotovo svi ostali čekati svoje heroje kao nekad 2001. godine.
Sumnja li itko više da će na Poljudu kontra Istre biti više od 25.000 gledatelja koji će u jedan glas pjevati: “Samo jednu želju imam …”.
I da, Hajduk se mora pojačati. Valjda svi shvaćaju zašto.
