Kad je Pukštas u 93. minuti zabio gol glavom nakon kornera Odjidje Hrvatska je eksplodirala. Točnije, svi navijači Hajduka, a njih ima doslovno svugdje. U Splitu je vrijeme doslovno stalo, nitko u tom trenutku više nije sjedio. Očevi i sinovi se grlili najjače što mogu, majke prestale dojiti, nepoznati čestitali jedni drugima, pivo letjelo nebom, turisti skakali iako nisu ni znali zašto, psi su se prepali kao za Novu godinu. Hodaš ulicama, svi se blentavo smiju, kao kakav grad veselih zombija.
I neće ljude proći ni dan poslije. Ni dan poslije toga… Sve dok Hajduk pobjeđuje. Split tada postaje najpristojniji grad na svijetu. I najveći krkani će ženi otvoriti vrata, nema sviranja u prometu, produktivnost u tvrtkama skače do neba.
I uvijek, ali baš uvijek nakon ovakvih pobjeda dominirat će izjave “treba smanjiti euforiju”. Ne, ne treba. To je ta strast koju nosimo u sebi. Zbog toga postoji Naš Hajduk, zbog toga imamo skoro 100.000 članova, zbog toga grmi poljudska ljepotica, zbog toga smo u ostalom i osnovani.
Prvi broj koji je sinoć objavljen je onaj o pretplatama, prodano ih je već 11.000. I bilo bi dobro da svima savjetujete kupnju istih jer će se ove sezone jako teško doći do Hajdukove ulaznice. Malo će ih biti u samoj prodaji nakon ove prve pobjede. Najveće.
Što se same utakmice u Zagrebu tiče krenimo od kraja. Nepošteno je od Bišćana reći kako je Dinamo deklasirao Hajduk. Da, bili su nešto bolji u polju, ali da je Hajduku stalno visio gol nad glavom, i ne baš. Dapače, statistika sve jasno govori. Udarci na gol 11:11. Udarci u okvir 3:5 za Hajduk. Blokirani udarci 3:3. Korneri 4:4. Udarci unutar 16 metara 7:7. Osvojeni dueli 18:17.
S druge strane Leko je pošteno rekao: “Bili smo gori nego u Superkupu, tri bitna igrača kao da nam nisu došla na utakmicu”. I u pravu je. I malo je rekao. Više igrača kao da nije došlo na utakmicu.
Hajduk je igrao u prvom poluvremenu prepovučeno. Prečesto u niskom bloku. Mlakar i Sahiti na krilima nisu donijeli ništa više u odnosu na Dajakua i Dolčeka. Benrahou je bio izgubljen među linijama. Livaja odsječen.
A sve kreće od Krovinovića i Pukštasa.
Njih dvojica su bila premekani u duelima. Odbijali su se od suparnika. I ne samo oni. Dinamo je dominirao u tom segmentu, kao da je više želio pobjedu, a nije. Jednostavno je Hajduku nedostajalo energije. Jedva bi par dodavanja sačuvali balun.
Iako će statistika sugerirati izjednačenost u tom segmentu, ogromna je razlika kad netko ima posjed 70:30. Tada bi obrambena momčad morala imati takav omjer dobivenih duela jer se igra na skučenom dijelu terena. Najčešće s 10 igrača u 30 metara svoje polovice.
Leko je svjesno prepustio inicijativu Dinamu želeći tako potpuno ugušiti Baturinu, Petkovića i Ivanušeca. Međutim, ni on se nije nadao lošem segmentu duela i (ne)oduzetih baluna, sporoj tranziciji.
Ipak, taj dio je Hajduk dobio kao i u Superkupu. Nisu se Dinamove zvijezde naigrale. I Bišćan bi više morao misliti o igri svoje momčadi u tom segmentu nego se zavaravati o nekakvom deklasiranju.
Na kraju i gol Petkovića je stigao na isti načina kao i onaj u Superkupu. Ne zbog neke organizirane igre Dinama nego iz tranzicije gdje su Hajdukovi igrači napravili brojne početničke greške. Livaja je izgubio balun na centru, Pukštas ne radi prekršaj, Ferro juniorski gubi duel u 16 metara. A nije da nije i prije bilo očajnih reakcija igrača Hajduka. Sigur, Pukštas, Krovinović, Lučić, Mlakar… Hajduk je u tom segmentu izgledao kao momčad za drugo mjesto, ako ne i niže.
Ni nastavak nije donio neke velike promjene. Mučio se Hajduk u presingu, Dinamo je kontrolirao utakmicu. Baš kako Bišćan voli. Bez rizika, jaki na balunu. Ali to je ta zamka kontroliranog “Jurčićevog nogometa”. Za takvu igru moraš imati snagu i kvalitetu onog Bjeličinog Dinama koji je utakmice lagano dobivao 1-0. Bez da protivnik ima priliku. I kako god je Hajduk sam sebe uspavao prvo poluvrijeme, isto je Dinamo napravio drugo.
Leko na vrijeme radi tri izmjene u 58. minuti (morao je i ranije), a Bišćan uopće ne reagira, uljuljan u svoju kontrolu i “deklasiranje Hajduka”. Morao bi više misliti o svom trenerskom poslu jer će ga domaći navijači sigurno upitati gdje su mu sinoć bili Baturina, Ivanušec i Petković. I je li to igra za takvu kvalitetu.
Hajduk je izmjenama počeo igrati. Odjidja je strašan igrač, već sam istakao i u prvoj utakmici. Takva lakoća prvog dodira, razmišljanje unaprijed, oslobađanje prostora… veliki gušt ga je gledati i u njegovoj 34. godini. Ogromna dobit za Hajduk, posebno će mladi puno naučiti od njega. Uostalom, i ovim ulaskom u igru kao da su svi dobili injekciju adrenalina. Nije to bio više isti Hajduk.
Tu je i Moufi koji je jednako tako donio dodatnu energiju. Najbolje se vidjelo kad bi Ivanušec ostajao zbunjen u situacijama jedan na jedan. Posebno ona na 10 metara udaljenosti od gola kada je jednostavno riješio opasnost.
Da, Dinamo je imao penal za riješiti utakmicu. Lijena reakcija Mlakara, kao uostalom sve njegove jučer, kojeg spašava Lučić odličnom obranom. Doduše i Petković lošim udarcem. Ni ovo ne može ići Bišćanu na mlin jer je Pajač možda propustio svirati penal za Hajduk kad je Pukštas dobio udarac u stajnu nogu. Ništa što nismo navikli…
I tako dolazimo do 74. minute kada je kralj nogometa izvadio iz torbe magičnih trikova još jedan poklon cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Usput malo i ponizio reprezentativnu jedinicu noseći ga na leđima. Marko ga sve vrijeme nije ni osjetio.
Šalu na stranu, jedan bezopasan visoki balun Livaja zaustavlja na tri metra (?!) od gola Dinama, gradeći se kao sidrun u vaterpolu. I nakon toga ga Nipperovski smješta ispod prečke. Kakav gol.
Smiješno je bilo vidjeti prosvjede Livakovića koji je samo tonuo dublje.
Da nije tada nastupilo to Dinamovo rasturanje Hajduka kako Bišćan navodi? Ne. Dapače. Čak je i on shvatio kako nema dominaciju kakvu misli da ima pa se sjetio nekih rezervnih igrača iza sebe. Tek pet minuta nakon izjednačenja. Ni oni nisu donijeli promjenu. Hajduk je nastavio pritiskati pa je Livaković morao pokazati reprezentativnu formu kad šut Odidje vadi ispod prečke.
I upravo je taj segment od završnih 20 minuta pokazao razliku Hajduka prvaka i Hajduka drugoplasiranoga.
Godinama smo pokazivali zečje srce. Uvukli bi se vrataru u krilo i čekali kraj. I često primali gol u devedesetoj. Za razliku od toga ovdje je Hajduk nastavio igrati. I zato uz sve probleme u igri koje je imao u potpunosti je zaslužio pobjedu.
A ona nije mogla biti slađa. Kao hladna lubenica ispod slapa. Izvadiš je na stol, razrežeš nožem, čuje se ona lomljavina, a iz nje prsnu slasne kapi. Ugledaš onaj crveni orošeni dragulj. Sline ti cure. Prinosiš je ustima. Osjećaš slatkoću mirisom. Usnama je dotakneš. Na jeziku osjetiš eksploziju okusa. Usta ti se ispune rijekom slasti. Mozak eruptira hormonom sreće.
E ne tako nego još deset puta bolje.
I tko će biti nositelj te sreće nego mladi Pušktas. Ne, nije igrao dobro, ali pčela radilica nije stajala. Radila je radila, dugo bez meda, a onda bum. Na centaršut naravno Odjidje. Vratio se malome taj stalni rad.
I moralo je biti ispod južne tribine. Morala je biti zadnja, 93. minuta. Jednostavno to je takav dan.
Leko čvrsto svojom izjavom stoji na zemlji. On ni ne smije biti u euforiji. Svjestan je kako je ova pobjeda trijumf te završne želje i poljupca isprovocirane sreće. Pobjeda individualne kvalitete koju Hajduk za razliku od mnogih godina sada ima i ne srami je se pokazati pa čak i kad ga ne ide. Nije tu puno posla jer kvalitetu imaš ili nemaš, samo je treba oblikovati, osnažiti taj duel i vjeru.
A ovo je takav poguranac u bila jidra da ga se ne smije propustiti. Pretplate će eksplodirati, kao i članstvo. Na treneru i igračima je da vitar puše mjesecima. Cijelu sezonu. Navijači su tu da drže čvrstom konstrukciju broda i jarbol.
Kakva bi to priča bila da takav bili brod uplovi u mirnu luku na kraju sezone s titulom na komandom brodu.
