Amplitude Hajdukove igre su nevjerojatne. Mnogi klubovi nemaju tijekom cijele sezone onakve kakve splitski klub ima u samo 90 minuta. Navijači kao da idu u luna park i kupuju kartu za vlak smrti. Stoje sa strahom u očima u redu i već unaprijed razgovaraju kako će uzbudljivo biti. Osvrću se oko sebe, gledajući tko je još došao, pokušavajući dobiti na hrabrosti. Istovremeno se stalno tješeći “možda danas neće biti strašno”. Je, kako ne.
I dok takve utakmice budu zanimljive i atraktivne neutralnom promatraču ono što se na Poljudu (i u gostima) proživi nije lako ako si zaljubljen u Hajduk.
Leko je prema očekivanju ostavio isti sustav (4231 koji se mijenjao u 442 iskakanjem Benrahouija) iz prethodnih utakmica uz dvije izmijenjene figure. Umjesto Vuškovića iz neke rupe (pokazalo se crne) je izvukao Borekovića, a u sredini je Grgić zamijenio Fossatija.
Početnih desetak minuta je bilo sasvim solidno. Agresivnijim pristupom u visokoj obrani nizale su se akcije jedna za drugom. Probijao se bok, pao je i gol Mlakara na ubačaj Livaje s boka. Kao kontra Šibenika. Hajdukov vlak smrti je vukao prema sigurnoj pobjedi. Mirnom uzbrdicom, putnici su bili sretni. No ne zadugo…
Odjednom kao da je netko izvukao kabel za struju. Igrači su stali i gledali kako Istrijani plešu po notama Garcije. Barcelonina tika-taka, a ne neki prosječni hrvatski ligaš je istrčao na Poljud. Mislim, svaki klub bi tako izgledao kad staviš na teren 11 bijelih čunjeva.
Istra od noge do noge, a Hajduk samo pogledom, daleko od igrača, bez agresije. Čuvanje sigurnog vodstva od 1-0. Vlak smrti je bio na najvišoj točci, stajao tamo s užasnutim putnicima koji gledaju ponor ispred sebe. Pri tome ne treba zaboraviti mehaničara Borevkovića koji je zaboravio pritegnuti vijke na nosačima vagona.
Nije dugo trebalo čekati da Istra kazni šetnju igrača Hajduka. Prvo Mlakaru koji kasni u reakciji lopta prolazi kroz noge. Ajde, i nije neka tragedija, dovoljno je igrača u obrani za zatvoriti. Međutim, druga, uspavana linija je daleko. Melnjak kasni i ne ide dovoljno agresivno, prati samo Hujbera pogledom, smatrajući ga bezopasnim. Priključuje mu se i Grgić. Kao da između sebe imaju dovoljno vremena govoreći jedan drugome “ajde ti… ne, ajde ti”. Za to vrijeme Hujber šutira. Mlako. S 20 metara. Lučiću nedostaje jedno metar visine ili duljine, kako se uzme. Katastrofalno spor u reakciji, vjerojatno i sam uspavan igrom Hajduka u tim trenutmcima, 1-1.
Navijači Hajduka su samo zatvorili oči na toj strašnoj nizbrdici vlaka smrti s nadom kad ih otvore da će stići na siguran pravac.
Ali to ne bi bio Hajduk. Dok je Borevković tražio ključ za stegnuti vijak na vlaku koji klapa pobjegao mu na centru Bakrar. Kasnije smo na medijskoj konferenciji saznali kako je Leko crtao takvu situaciju desetak puta u pripremi utakmice. I trči naš stoper za odbjeglim Istrijanom, ali ga lasom ne može uhvatiti. Pomaže ipak Ferro i Bakrar kao da nema gdje, ali i Portugalac prolazi u prazno, vjerojatno pomoć Borevkoviću u traženju ključa. Slijedi neobranjiv šut za 1-2. Naša dva stopera ispala kao dječica u pijesku igrajući se s lopaticama dok im netko krade sendvič na klupici.
I pomisliš u tom trenutku. Ovo može samo Hajduk. Sad ćemo valjda proigrati. Ali ne. Od pretrpljenog šoka na nizbrdici nastupila je paraliza. I dalje kao nijemi promatrači Barcelonine tika-take, pardon Istrine.
Daleko od igrača, sporo, punih gaća nečeg nepoznatog, a mekanog. Sve do 35. minute kad je valjda neko vratio onaj isključeni kabel. Uslijedio je opet pravi, agresivni Hajduk. Stiglo je i izjednačenje preko Mlakara.
Ajde. Taman na vrijeme. Konsolidirat ćemo se u svlačionici. Ukazati na greške i krenuti ka pobjedi.
Ali, ne lezi vraže, meštar Borevković odmah se u prvoj minuti sjeti svog ključa. Ostavi balun i ode ga potražiti. Igrač Istre uzima poklon, a Borevković se u međuvremenu ipak sjeti kako je nekad bio nogometaš pa zaradi crveni karton.
Sve klapa, otpadaju vijci s vlaka.
Međutim, umjesto pada u ponor Hajduk odigra najbolje poluvrijeme. S igračem manje. Naravno ako računamo Borevkovića kao igrača.
Još jedan dokaz koliko je Hajduk kvalitetniji od Istre. I koliko smo loše odigrali kad smo ih pustili da po terenu rade što hoće.
Nažalost u toj dobroj igri i Leko radi grešku. Prekasno radi zamjene. A i ne radi ih kao dvostruke ili trostruke. Sahitiju bi strašno pomoglo da je istovremeno ušao Lovrencsics ili i Kalinić (i obrnuto). Stvorio bi se Istri veći pritisak s obje strane. Raširilo linije. A i Mikanović je pluća izbacio van od umora. Zavaralo je Leku dobro izdanje na terenu. Šteta, moglo je biti još bolje. Kad se ipak malo razmisli, nije lako trčati s igračem manje toliko dugo.
Za kraj naš rasklapani vlak je pokupio usput i dva žuta kartona zbog kojih u Rijeci neće biti Livaje i Krovinovića. Hvala HNS-u za onaj kapetana koji je uslijedio nakon nepostojećeg prekršaja Grgića.
Još jednom Hajduk nije iznevjerio hrvatski puk i MAX Tv. Ovakva uzbuđenja u luna parku ne može pružiti ni Disney park.
S druge strane, Bog je pogledao još jednom put Poljuda osluškujući nevjerojatnu količinu psovki koje ispale navijači Hajduka gledajući ovo na terenu.
Vrijeme je blagdana pa će biti gužva ovih dana ispred ispovjedaonica.
