Jedan sam od onih koji je guštao osamdesetih kad je doktor hodao Poljudom. Zaljubio sam se. A tko ne bi? Poezija pokreta s balunom u nogama, u jednom buntovnom tijelu, operirala je kiruškom preciznošću između linija suparnika. U vrijeme kad je Hajduk bio u vrhu europskog nogometa. Jedan je Baka.
Danas, 40 godina kasnije pojavila se nova osmica. Doktor Điđi. I ja sam se ponovno zaljubio. O da, Hajduk je igrao protiv Slaven Belupa. Neš ti protivnika. Međutim, u prvom poluvremenu nije išlo. Mučili smo se. Klupa još jednom nije dala ono što je trebala, impuls i onim prvotimcima kojima ne ide. Loša atmosfera na tribini, promašen penal, nedostajala je još samo neka ozljeda i gol gostiju da sve loše bude kompletirano.
Leko je shvatio da mora odmah reagirati. Igra Hajduka je bila prespora, puna grešaka. Krovinović, Mlakar i Kalik su napustili teren (a mogli su još neki), Sigur je prebačen na šesticu, a Odjidja spušten na osmicu.
I tada kreće pjesma. Lakoća pokreta i snaga duela Odjidje je bila onaj podmazani zupčanik koji je nedostajao bijelom stroju. Balun iz prve, oči na leđima, preciznost, a tome treba dodati duel, oduzete balune, postavljanje i čitanje igre. Bombon.
Da, Livaja je bog nogometa. Kakvi golovi, kakav karakter nakon promašenog penala. Kakvo je to srce i želja u tom momku. Ako je itko definicija što je Hajduk to je on. Iako, u toj svojoj silnoj energiji za ispravit penal previše se trošio zbog četvrtka.
Ali balun za prvi gol je trebao dobiti od sjajnog Odjidje. Drugi od Sigura.
Već me tuga hvata zbog 34 godine Odjidje.
Kad ubaciš jedan takav kotačić sve se pokrene. Najbolja stvar je da bi svi mogli i trebali naučiti kako je nogomet najbolji kad je jednostavan. Samo, lako je reći. Treba i znati. Treba imati taj osjećaj za prostor, odigravanje, oduzimanje baluna. Smiješno je bilo vidjeti kako “starac” jede malu djecu. Kao otac kad dođe dječačiću pokazati kako mora biti čvrst.
Godinama slušamo ona opravdanja “nije lako kad se parkira autobus” i onda dođe čovjek koji pokaže koliko su svi “veliki znalci” u krivu, kako ništa nije teško kad imaš znanje. Otključaš autobus bez problema.
Osim doktora i Livaje ne treba zaboraviti ni ogromno pojačanje na desnom beku, Moufija. Hoxha je u jednom trenutku izgubio volju za igrom. I nije mu se vratila. Dobio je priljepak koji je iz njega isisao život.
Svakako treba istaknuti Šarliju, Lučića, Sigura… Sve su izmjene na poluvremenu (p)okrenule.
U nekim nogometnim razgovorima sam i pokrenuo raspravu oko toga treba li zamijeniti poziciju Odjidji i Krovinoviću, i dans su mnogi dobili odgovor. Leko će ipak morati razmisliti hoće li to napraviti već u Solunu.
Ne, ne treba zbog odličnog, pravog nogometnog poluvremena (ipak je to samo Slaven Belupo) misliti kako je sve divno i krasno, i kako je Hajduk prvak. Treba čvrsto stajati na zemlji i da ovih 45 minuta budu samo pokazatelj svima kakav Hajduk treba biti. Brz, okomit, precizan.
Duga je sezona i ako se klupa, a i neki prvotimci ne trgnu, ovaj bolji dio neće moći izvući preostala 33 kola. Bit će ozljeda i kartona. Tanki smo.
Ovo je ujedno i poziv Nikoličijusu da traži dalje. Trebat će.
