U Rijeci smo vidjeli prepadnut Hajduk kojem je Karoglan odredio igrati zatvoreno do izmjena u 68. minuti. U utakmici u kojoj je igrala samo pobjeda. Samo 120 sekundi kasnije Pašalić je postigao zgoditak vrijedan pobjede. Dovoljno? Ne. Hajduk je 3/4 utakmice igrao bez ikakve volje uopće za napasti. Ako je i imao ikakvu ideju onda je to još gore jer nismo ništa napravili. Kao kakva kornjača, zatvorena u svoj oklop. Kad bi i provirili malo glavom, čim bi nas netko kucnuo u okvir, uvukli bi glavu i noge. Parkirali na travu. Hajduk je mogao dati gol samo ako bi igrači Rijeke snažno pogodili naš okvir od kojeg bi se balun odbio u nemoguću kontru. Sve dok nije ušao Perišić koji je i ovakav, kao povratnik od teške ozljede, pokazao kolika je klasa za ovu ligu. Nije ni Rijeka briljirala. Tu i tamo bi prošlo neko dodavanje u međuliniju, par puta bi duplirali bok, ali sve bez konkretnog učinka. Slučajan zgoditak su postigli, ali zaslužen.
Stres koji Karoglan proživljava na klupi jasan je i iz izjave na kraju gdje je pomiješao Ristovskog i Trajkovskog. Dogodi se. Uremovićevo obraćanje ipak govori puno više. Sve ono o čemu smo pisali kad se vidjelo kako Hajduk ne igra dobro:
„Koliko radiš toliko će ti se vratiti. Nama se nije vratilo, tako da vjerojatno ne radimo dovoljno i to je jednostavno skup svega toga … Mi imamo nekakve svoje probleme koje moramo riješiti i ako njih ne riješimo sigurno nećemo biti bolji ni od jednog konkurenta.“
Jasno je da ni Karoglan nije uspio homogenizirati svlačionicu.
U najavi utakmice smo napisali da u sportu ne postoji „klik“ koji može okrenuti sezonu. To može doći samo kao posljedica uigranosti, zajedništva, znanja, vjere i karaktera. A mi realno jako malo toga imamo. Jučer je bilo samo pitanje vremena kad ćemo primiti taj gol koji će odlučiti utakmicu.
I tu smo gdje jesmo, 13 bodova je ipak puno za prokockati pa ćemo ostati na trećoj poziciji. Bodovi nakon 29. kola i proračun:
- 56 (16 m – 2021.)
- 54 (30 m – 2022.)
- 55 (32 m – 2023.)
Drugim riječima, od dolaska Livaje koliko god mi trošili na momčad, napretka nema. Sedam trenera se izmijenilo. Gomila igrača koje smo dovodili i na koje smo potrošili ogromno bogatstvo očito nemaju karakter pobjednika. Niti smo imali ijednog trenera koji bi s njima znao upravljati.
Kako predsjednik zna reći u svojim poslanicama „svako bi trebao znati što je njegov posao“, a sam se toga ne drži. Tako da ostaje na Nadzornom odboru (i Hajdučkoj zajednici) ocjena rada uprave i „headhunting“.
Pri tome moraju iskoristiti sve svoje poslovno znanje i donijeti odluke iza kojih će čvrsto stajati. A opet, mogu odigrati kao Hajduk u Rijeci. Biti troma kornjača koja neće puno „talasati“ pa možda mi damo gol. Ne`š ti funkcije, Nadzorni odbor.
Ako ćemo se baviti snagom pojedine momčadi i utrošenim novcima Hajduk debelo kaska za Rijekom, ali i u europskim okvirima za klubovima koji su daleko ispod proračuna Bilih. Bodo, Legia, Viktoria, Spartak Trnava, Nordsjaelland, Maccabi TA, Ballkani, Breidablik, Helsinki i Astana. Svi oni su završili u skupinama Konferencijske lige. Doduše, jedni lakšim ždrijebom kao prvaci, ali velika većina zasluženo, pokazanim na samom terenu.
Analizirajući uspjehe drugih jedna bitna stvar je kod svih ovakvih klubova iskakala. Karakter. Karakter pobjednika i zajedništva. Jedan trener koji zna što ima i kako treba igrati i debela analiza svakog igračkog pojačanja. Hajduk je promijenio 7 trenera, a gomila igrača ne igra zbog razno raznih ozljeda. Nešto debelo tu ne štima. Pogriješilo se. Opet.
Koliko god se Hajdukov PR trudio objavama prikazati zajedništvo, raznorazne team-buildinge, vidljivo je kako samo pola igrača igra, a i to što igraju nije ni približno na nivou potrebnom za prvaka. Dugo je i trajalo. Do polusezone. Kad su drugi dali gas vidjevši koliko je tijesna trka Hajduk nije održao ni taj osrednji nivo. Realno, prvi smo bili samo radi slabosti drugih što je najbolje pokazivala usporedba bodova iz prethodnih sezona. Kad krenu negativni rezultati počnu ona gubitnička opravdanja: ima još vremena, nije svaka odlučujuća…
Hajdukovi navijači su „najnerealniji“ na cijelom svijetu. I kad je dobro i kad je loše emocije su na vrhuncu, a istina je često u sredini. Temelj kluba je odličan. Što god se dogodi ogromna vojska navijača koji klub smatraju svojim tijelom spasit će ga. Dati podršku i kad je teško. Uostalom, cijelu sezonu su vjerovali više od dobrog dijela igrača u konačan uspjeh. Međutim, ne mogu mu dati ono toliko potrebno sportsko znanje koje je neophodno za taj željni iskorak.
Kup nije osvojen i treći smo. U sezoni kad je Dinamo bio nikad ranjiviji. Time je neuspjeh daleko veći. Klub jednostavno mora napredovati, a nazadovalo se.
Dakle, potrebno je mijenjati stvari, kao uostalom u svakom poslu. Nije to ništa strašno niti je to “potres na Poljudu”. Jednostavno, jedan ciklus je zatvoren, treba krenuti u drugi. Kako bi se reklo, „business as usual“.
