Tko god je očekivao neku rapsodiju ili dobru igru preko noći ne poznaje baš zakone nogometa. Velike turbulencije u klubu ostave traga na psihu i koncentraciju igrača. Čak petorica iz prvog sastava su načeti ozljedama i Karoglan sigurno u tri dana treninga ne može znati tko mu, koliko i što može dati na terenu. Srce je uvijek jače od mogućnosti. Kad igrača novi trener pita “možeš li?”, uvijek će odgovor biti “mogu”. Često i s dozom inata prema prethodnom, ali i želje dokazivanja sadašnjem. I za kraj, teren u Koprivnici je izgledao kao klizalište. Viša trava, dobro natopljena, krive kopačke, tko zna što je sve uzrok bio, ali igrači Hajduka su stajali na klimavim nogama. Češće na tlu nego uspravno.
I kad se zbroji sve, s potrošnjom u prvom poluvremenu, jasnija je slika u razočaravajućem drugom. Čak se Karoglan niti ne opravdava za sve ove gore nabrojane činjenice nego govori o “mentalnom” potonuću. Upravi to. Mentalno potonuće dolazi od nemoći, a s prevelikom željom za dokazivanjem. Htio bi, ne možeš pa toneš još dublje.
Karoglan je od svih onih kombinacija iz prvog mandata izveo na teren posljednji sustav iz Koprivnice. Četiri iza. U sredini kao jedina “šestica” čvrstog je Grgića mijenjao još čvršći Žaper, dvije “osmice” kao i tada Krovinović i Pukštas. Tri naprijed. Sahiti i Livaja na svojim pozicijama, a iznenađenje na lijevom krilu je bio Melnjak (kao i tada Čolina).
I dok je bilo potpuno snage i koncentracije, prvih 30 minuta, sve je izgledalo vrlo dobro. Hajduk je na kraju poluvremena imao posjed 54%:46%, 11:6 u udarcima prema golu, od čega 4:2 u okvir. Čak 7 šuteva je bilo s distance. I 15:8 u oduzetim balunima.
Sve to uz čudno suđenje mladog Matea Ercega. Zauzeo je zanimljiv kriterij puštanja igre čak i kad je očit prekršaj. Livaju se u HNL-u jednostavno može cipelariti i potezati kad god prohtiješ. “Licence to kill” ima valjda svaki suparnički stoper. I dapače, nije loše da suđenje ide u tom slobodnijem smjeru, ali se sudac ne smije pogubiti da više ne shvaća razliku između prekršaja i čvršćeg duela. Upravo to se Ercegu dogodilo. Istovremeno dva prekršaja svira igračima Hajduka koja ne postoje, a kamoli za ovakav kriterij. Drugi je uslijedio nakon čistog penala pa ide pod onu standardu hrvatsku kompenzaciju. Ovamo kazneni udarac, onda moram na drugu stranu prekršaj koji ne postoji. Upravo to je najveći sudački krimen, nedostatak ikakvog kriterija. Žuti karton za prvi prekršaj Božiću je bio odlična uvertira u nastavak susreta jer mnogi djelitelji “pravde” izbjegavaju iz nekog čudnog nepisanog pravila dati odmah karton (kao onaj čuveni žuti karton iz rukometa kad možeš doslovno osakatiti čovjeka bez isključenja). Da bi nakon toga uz Ercega kod gledanja VAR-a trčao i prigovarao igrač Slaven Belupa 30 metara gore-dolje. Gdje je tu nestao čvrst kriterij. Dakle, kad se zauzme europski stav, drži ga se od početka do kraja, a ne “pišit ću, kakit ću”. Mislim da ovaj sudac ima potencijala ako se ne pogubi u ovom početnom ajmo reći nesnalaženju. Koje s vremenom obično preraste u osvetničko prema Hajduku.
Nakon takve potrošnje, što klizanjem, što igrom uz mentalno trošenje i prije početka, Hajduk je u drugom poluvremenu nestao s terena. Toliko nestao da su čak “glitchali” i Sofascore. Naime, skoro svima (osim Melnjaku 6.9) su ostale zelene ocjene (7.0 i veća). Žaper je imao duele 7/9, Diallo 6/9, Uremović 3/4, Šarlija 2/3, Krovinović 4/6, Pukštas 6/13, Sigur 4/8. Što se dogodilo? Bilo je puno “neduela”. Nakon 50. minute Hajdukovi igrači su bili uglavnom promatrači na terenu. Sredina je potpuno nestala. A to software ne vidi. Ne broji.
S druge strane Slavenovi igrači su doslovno letjeli, a u stvarnosti su igrali protiv čunjeva. I jedino nesnalaženje domaćina da stvori opasnije situacije pred golom je spasilo ovaj put Hajduk.
Nemoć i mentalna potrošnja straha od izjednačenja se najbolje očitovala kod one nemogućnosti iti izbijanja baluna daleko u protivničko polje. Bilo je smiješno gledati nekome sa strane, ali teško čupanje živaca navijačima Hajduka.
Ipak, pobjeda s uvijek teškog gostovanja je “u kućici”, a to je najbitnije. Sada ostaje raditi na tome kako bi svih 90 izgledalo kao prvih 30.
Ostaje spomenuti i posljednji duel na utakmici gdje sudac Erceg ne svira prekršaj na pokušaj iznude istoga od strane domaćeg igrača. Nema suca u HNL-u koji ono ne bi svirao kao alibi. Kraj je pa tko će zamjeriti. Upravo takve stvari otkrivaju mogući potencijal na kojem treba raditi i raditi. I ne padati pod utjecaj starijih kolega da se to tako ne radi jer svakog mladog odvuče u suđenje kontra Hajduka. Naravno, ako ostanu svoji, nitko im ne garantira da neće biti skinuti s lista. I to je ta vječna, moralna dvojba.
I za kraj, nema tko se nije osvrnuo na “čudnu” izmjenu Dolčeka nakon samo 12 minuta u igri. A Karoglan je zapravo napravio sjajan potez reagiravši tako na uvođenje visokog napadača (189) i potpuno otupivši ideju domaćinove igre posljednjih 15 minuta.
Hajdukova sredina ionako nije postojala, a kad suparniku napraviš nešto tako neočekivano u potpunosti ga zbuniš. Ne ostane mu vremena za prilagodbu. Karoglan je sustav prebacio u 532 s 3 stopera čime je tjerao Slaven na centriranje u 16 metara s poludistance gdje bi stoperi lagano kupili balune.
Upravo to je bilo razdoblje kad je Slaven najmanje napravio u 2. poluvremenu, usprkos činjenica da su igrači Hajduka izgledali “presmotano” u čišćenju tih situacija.
Dakle, trenerov potez može biti dobar ili loš, ma koliko se neki čudili istome. A Karoglan je u ovom slučaju napravio dobar. Dapače, odličan, jer treneri uvijek robuju stereotipu “to se ne radi” što je i izazvalo toliko čuđenje u javnosti. A prava kvaliteta je upravo suprotno, kad je “čudan” odličan.
Pišemo 3 i dug za igru svih 90.
