Nitko nije očekivao rapsodiju Hajduka. Ako ne blistaš s Livajom, Krovinovićem i Melnjakom, kako ćeš tek bez njih. Jedan zgoditak vrijedan tri boda stigao je početkom drugog poluvremena prvijencem Trajkovskoga na asistenciju Dajakua. Osim toga vidjeli smo stativu Pukštasa. I to bi bilo praktički sve vrijedno nogometa, a Karoglanov sastav je na papiru i sa svim izostancima izgledao prilično dobro. Ostatak utakmice je podsjećao na partiju nekog drugog sporta kojem nisu cilj ona metalna vrata s mrežom nego besciljno dodavanje i kruženje po zelenom tepihu.
Poljudom su se često prolamali zvižduci, čak i nakon vodstva Hajduka, jer su i gledatelji prilično siti takve igre. Hajdukov budžet, i podrška kakvu imaju na stadionu i u maloprodaji ni približno ne zaslužuje prikazano.
Obično s tribine krenu povici kako igrači pojma nemaju, trener ne valja i tko ih je sve skupa doveo. Još kad vide i kod igrača Rudeša jednostavne kretnje kojima prilično lagano dođu do gola Hajduka, nervoza postaje sve jača.
Međutim, Bili imaju dobre igrače i dobrog trenera. U čemu je onda problem?
Robuje se knjizi. Nema nepredvidivih stvari koje donose razliku u današnjem nogometu. Ovo je temelj svega što gledamo.
Karoglan je tek stigao, i za razliku od nekih bum-bum trenera koji će se baciti na glavu i super motivirati ekipu, studiozan je. Korak po korak želi doći do toga. Svaki igrač ima svoje precizne zadatke koje bi rado ispunili. I vidi se taj trud. Pokušavaju doći na točno određene pozicije, ali se pogube putem, previše razmišljajući o zadanom umjesto o nogometu. O radosti igre.
Taj dio je najočitiji kad na jednoj strani Hajduk i stvori višak, ali je u glavi igrača da treba okrenuti stranu jer su to negdje vidjeli zapisano. I s tribine se jednostavnom matematikom da prebrojati. Jedan, dva, tri, četiri bijela na boku. Jedan, dva, tri žuta. Pa čemu okretanje strane ili resetiranje napada kad na drugoj strani imaš manjak? Baš neshvatljivo.
Slična je pozicija u zadnjem redu. Uremović često ostane preduboko. I umjesto resetiranja napada imamo potpuno usporavanje. Opet je zadatak sličan. Vrati sigurno balun preko stopera, okruži gdje je zadnji vezni i donesi balun na bok. Onaj preko kojeg želimo napadati. I to zna baba s pazara. Ali ako stoperi nisu odmah u igri, bliže, sve je presporo. Spomenuta baba s torbom na leđima stigne pokriti.
Dalje, cijeli stadion zna da će Diallo glumiti Melnjaka, ulaziti prema sredini zadnje linije Rudeša, ostavljajući izolaciju za Sahitija. Čak je najbolje i najviše puta odigrana akcija kada bi bek ostajao sam na boku i imao čist centaršut. Samo kome. Gorostasima iz obrane Gorice koji bi lako otklanjali iste situacije. Ne igramo s dva napadača (Kalinić?) niti igrači sredine imaju izrađen tajming ulaska prema petercu. Obično su već tamo ili kasne. Kad stojiš, stoper ima ogromnu prednost samom svojom pozicijom.
Smiješno je i vidjeti kad centaršut očekuju divovi Benrahou i Sahiti. Ili kad probijemo stranu pa uputimo balun ispred gola, a sva 3 igrača očekuju povratnu. Ili kad i Trajkovski dođe na bok pa imamo eventualno jednog čovjeka na skoku. Niskoga. Previše nelogičnosti.
Jednako tako svi znaju kako Sahiti iz mjesta uz crtu ne može proći ni bebu u kolicima na kojima je dignuta kočnica. Zabije se u njih i svi padnu na podlogu. Najbolji je ulaskom s boka u sredinu i dolaskom iz srednjeg reda u tranziciji s balunom u nogama. Uglavnom, kad ne razmišlja previše nego igra instinktom. Njegova dječja zaigranost najčešće iritira kad ne vidi nikoga nakon što napravi dobar potez nego u toj radosti pokušava sam završiti stvari iako ima suigrače u boljim pozicijama. Ali, srce na terenu je uvijek tu i često je jedini koji ima potrebnu brzinu više. I to se vidi, uz svu njegovu šlampavost. Zato ga treba što češće dovoditi u pozicije koje njemu odgovaraju.
Poseban problem su i bekovi koje je Karoglan potjerao visoko naprijed, ali bi često dobili balun iza leđa ili bi robovali svom primarnom zadatku “obrana i ne pogriješiti”. Ma čekaj, igramo protiv Rudeša koji je posljednji na tablici, koji je dao 2 gola u 10 utakmica i ako protiv njega nismo u stanju preuzeti rizik da bek i ostane kao krilo, protiv koga ćeš.
Hajdukov veliki problem je presporo okretanje igre na drugu stranu. Četiri su načina.
Prvi, vratiti balun preko zadnje linije. Najsporiji. Posebno ako je Uremović preduboko pa to sporo postaje još sporije. Igrači Rudeša se stignu obrijati i počistiti sve za sobom.
Drugi, preko središnje postavljene “šestice” ili “osmice”, ovisno o tvojim pozicijama ili onima suparnika. Prečesto presporo korišten. Davimo li ga davimo na strani dok se ne skupi i do 10 igrača (5+5). Pa nakon toga još i nastavimo daviti igru.
Treći, dugom dijagonalom kojoj je problem u ovoj utakmici bio široko spušteno krilo suparnika. Odjednom je to ogroman problem jer nije tako bilo nacrtano na tabli prije utakmice. Otkuda njihov čovjek na ovoj poziciji? Ne bi li onda logično rješenje bio ulazak u sredinu? Kakav šut s distance? Podvaljivanje u prostor centralnom napadaču (iako je i on češće ostao s ekipom na boku)?
Četvrti je ulazak krila u sredinu i individualno okretanje strane ako smo im obranu nabili duboko nazad. Međutim, i kad stvorimo taj prostor digne se ručna jer je trener crtao povratak na prvi bok.
U svemu zajedno nedostaje kratkih brzih i jednostavnih dodavanja u trokutima igrača, kao i nepredvidivih poteza koje nitko ne očekuje. Sve je šablona i robovanje istoj, a u tome se pogube dragocjene sekunde. Neki igrači ne mogu tako brzo misliti i igrati. Nema pravovremenog tajminga ulaska u prostor, a najmanje je dodavanja iza leđa zadnje linije suparnika koja se mora koristiti u ovakvim situacijama.
Dajaku je jedno 5 puta pokušavao kao krilo iznenaditi suparnika ulaskom prema sredini iza zadnje linije, očekujući dijagonalu, ali taj balun “šestice” ili “osmice” nikad ne bi dobio. Zašto? Opet ono isto. Trener je rekao da kružimo i dođemo na bok. A nije da im je Karoglan izričito zabranio.
Golemovi su igrači lako sve čitali. Kako i ne bi kad je uvijek sve isto. Dosadno. Inače, bili su postavljeni odlično. Nije se strateg gostiju odlučio za 5 u zadnjoj liniji, i nisu igrali preduboko, između linija nije bilo previše razmaka. Krilni igrači su bili široko da pravovremeno budu u pomoći na boku.
Hajduku je time ostajalo više prostora kroz sredinu, šuta s distance i podvaljivanjem iza zadnje linije. Ništa od toga nismo koristili jer pogađate, nije tako nacrtano. I kronično nedostaje brzih kratkih dodavanja, kakvih smo vidjeli čak i od Rudeša kad je Hajduk psihički potonuo. Morali su ih zvižduci s tribine buditi. Kako klupu da napravi izmjene tako i igrače da jaja izvade iz utrobe. Pa ne igraš kontra Reala.
Pred Karoglanom je puno posla. Veliki dio je dobio u ostavštinu od prethodnih trenera. S jedne strane gledatelji traže igru i lakše pobjeđivanje lošijih suparnika, a opet s druge strane ne smije se ni letjeti grlom u jagode. U svemu tome mu ne pomaže ni fizička sprema igrača koji su redom tražili izmjene.
Jednostavno je, Hajduk za budžet koji ima mora igrati bolje. Nitko od igrača i trenera se kod primanja plaće ne osvrće na “kolike Rudeš ima”, a svima su puna usta “Rudeš je dobro postavljen”, “Rudeš se podigao u prvenstvu”, “Rudeš se ne smije podcijeniti”.
Svi pričaju i o “pritisku igranja na Poljudu”. Koliko je meni poznato nitko od igrača nikad u povijesti dolaska u Hajduk nije izjavio “znate, ja vam ne mogu igrati pod pritiskom” ili “evo nazad dio plaće jer nisam dobro igrao pod pritiskom”. Ne. Tada nema usporedbe.
A zašto ne bi onda otišli igrati za Rudeš? Ili, da odemo svi s tribine? Onda neće pritisak biti problem nego nedostatak podrške. Uvijek će biti nešto. Takva je ljudska priroda.
Prestanimo se zavaravati i opravdavati. Igrači i djelatnici Hajduka nisu bebe koje se trebaju maziti i tetošiti nego profesionalci koji su jako dobro plaćeni za svoj posao.
Gluposti su i kako je Hajduk kontrolirao ovu utakmicu pa bi trebali biti čak između nekih crtica zadovoljni igrom. Ne, to je samo zavaravanje i bježanje od istine. Hajduk igra loše. Sporo. Protivnik ti dopusti posjed, a ako ti iz toga ne stvaraš šanse onda sigurno nemaš kontrolu nego se mučiš. Opet ponavljam, nije PSG s druge strane.
Ako povedeš i 30 minuta prije kraja nemaš ni namjeru napadati onda i dalje igraš loše jer jedan šut može sve promijeniti. I samo sreća je spasila Hajduk. Protiv Rudeša. Zadnjeg na tablici. Sa samo 2 gola u zadnjih 10 utakmica.
Ni izostanak najboljih ne može biti opravdanje. Razumljivo je zastajkivanje u igri, ali ovoliko ipak ne.
Za kraj, treba kao i uvijek biti optimist. Najbitniji su pobjeda i vrh tablice. Živi smo, tu smo, ali je ogroman dug. A i sreća te ne može dugo maziti. Dogodit će se opet neka Istra, Gorica…
Podrška s tribine nikad neće izostati jer se Hajduk voli više od života, a zvižduk treba shvatiti kao motiv. A i čisto kao činjenicu da gledatelji Hajduka razumiju što im se prikaže za razliku od mnogih u raznim sferama života koji zatvore oči ispred nepobitnih činjenica.
Uostalom, i Karoglan ne sakriva nezadovoljstvo. Treba mu podrška od svih kako bi preskočio ovu stepenicu koja nije mala. S povratkom Krovinovića i Livaje će mu biti puno lakše, a i dolazi utakmica s Osijekom u kojoj nitko ne bi imao ništa protiv minimalne pobjede, čak i uz lošu igru.
