Hajduk je došao do toga da je užasno predvidljiv pa je postao dosadan za najavu. Čitam ostale tekstove u medijima koji pokušavaju izmisliti nekakve dvojbe u sastavu ili nekakve nove ideje, a sve se svodi na onih čuvenih 5 ili 10 metara gore-dolje, ili eventualnu ozljedu igrača.
Sastav, sustav i ideja se znaju prvi dan nakon prošle utakmice. Ovisno o lošim stranama protivnika stavi se naglasak na određeni bok.
Naravno, sve navedeno je kvaliteta neke momčadi. Leko je nakon one početne ideje s 3 u zadnjoj liniji i teškog bojkota igrača shvatio da to neće proći. Bar ne s ovim sastavom. Okrenuo je sve na početne postavke i gradio igru u drugom pravcu. Umjesto sve u napad, temelj je kontrola utakmice iz obrane.
Nije to sigurno Hajduk kakvog je on zamišljao s gomilom napadačkih akcija i pobjedama tipa 5-3, 4-2, gdje gledatelji stoje na nogama svih 90+ minuta. Međutim, kraljevstvo je rezultat. Učinkovitost.
I kad je Leko sve postavio kako treba i u onom starom sastavu bez pojačanja, na Nikoličiusu je da podmazuje taj stroj novim, boljim, bržim dijelovima.
Problem desnog beka Moufijem, problem sredine Odjidjom, pojačanje lijevog beka i zamjenskog stopera Diallom.
Sahiti i Mlakar su idući “problemi”. Daleko su od svoje prave forme i učinkovitosti. Premda brojkama slični prethodnim sezonama to nije mjerilo. Ta statistika je za drugo mjesto u HNL-u, ono u kojima Hajduk svako malo kiksa. A mi valjda trebamo igrače za titulu.
Uopće nije sporno da je Mlakar odličan u obrani pokrivajući visoke izlaske u sam vrh napada Melnjaka ili mu pomažući u bloku. Nije sporno ni koliko prostora otkriva. Međutim, Hajduk treba kvalitetu više. Treba igrača koji će dati novu dimenziju u samostalnoj kreaciji. Pokušalo se to s Dajakuom, ali njegova forma u zadnje dvije godine ne obećava, dapače. Čekalo se Perišića, ali…
S druge strane imamo Sahitija koji je prethodnih godina bio ona injekcija adrenalina kada bi se kao šilo zavlačio u debelo meso obrane protivnika. Međutim, i njegova tehnička ograničenja igre i čudna rješenja kojih smo bili svjesni i prije (uz njegovu kvalitetu) danas su sve veće opterećenje. Često imamo priliku gledati Livaju i Odjidju koji odmahuju glavom gledajući što radi. Sahitiju bi na primjer svakako više odgovarala “run and gun” igra s 3 u zadnjoj liniji gdje bi on imao više slobode i prostora naprijed.
Ovako, obojica su pravi vojnici kluba. Moraju odraditi i puno posla koji “nije njihov”. Samo takvi zadaci i nezadovoljstvo njih samih svojom igrom stvaraju u glavi dodatnu blokadu. Izgubljeno samopouzdanje i kad dođu u “svoje situacije”.
Sahiti ne može proći igrača licem u lice, a Mlakar ne može dati gol. I frustracija raste.
I da se razumijemo, oba ova igrača imaju svoju kvalitetu koju su nemali put pokazali u Hajduku. Uostalom, traže ih klubovi koji nude po 3 milijuna eura. A svi smo svjesni da Hajduk ne može dovesti igrača ni koji košta 3 puta manje.
Leko je svjestan ovih stvari i zato radi one promjene 5-10 metara gore-dolje. U taj paket je stavio i Krovinovića protiv Rudeša. Koji je jednako tako vojnik kluba na “šestici”, ali sličnog nezadovoljstva pozicijom. Uostalom, u onoj početnoj postavci, dolaskom Leke, jasno je bio viđen kao potpora Livaji, desetka i strijelac.
I sada, jako je teško Leki sve uskladiti u detalj, a usput imati rezultat. Logično je da se prvo drži onog najbitnijega, a u hodu radi te sitne pomake ka dizanju pojedinaca.
Kontra Rudeš smo tako vidjeli jednu modifikaciju gdje je Krovinović podignut 5-10 metara, a Odjidja za isto toliko spušten. Jednako tako sa Sahitijem i Dolčekom kao pravim krilima pa smo balansirali između 4231 i 433.
Sahitijev “problem” je što je bio na lijevoj strani, a više voli onu desnu. Iako će neki reći da je bio najbolji u Šibeniku upravo tamo. Međutim, ogromna je razlika kad imaš 20 metara prostora ispred sebe u klubu koji se bori za opstanak i 5 metara u onom koji se bori za titulu. Takva je i razlika u cijeni igrača. Negdje bi možda vrijedio i 6 milijuna eura.
Tako da Leki ne preostaje puno prostora u ovom balansiranju da ne poremeti one osnovne postavke i ove detalje u kojima diže neke igrače.
Sve je dobro dok oni koji vuku kao lokomotive imaju trenutnu učinkovitost pa rade razliku na terenu. Problem je kad oni stanu, tko će izvući. Tada ta dosada postane nervoza zbog propuštene prilike. I puknit će naravno po onim neučinkovitima.
A u HNL-u tako ne možeš loviti titulu. Svaka pobjeda vrijedi 6 bodova. Svi dijelovi moraju biti povezani u perfektan stroj.
