Dan nakon proslave Oluje još jednu skupinu srčanih entuzijasta čeka njihova vlastita bitka. Usporedba je možda prejaka, no kad se u obzir uzmu sintagme koje prate nogomet, poput napad je najbolja obrana, baciti sve u napad, poginuti na terenu, izgledno je da će se u Norveškoj, u kontroliranim uvjetima, odvijati mali rat između Stroslash;msgodseta i Hajduka. Na sreću, u njemu neće biti ubijenih. “Nećeš nikad vidjeti muškarce kako javno pokazuju emocije, nikad osim u ratu i utakmici”, Boris Dežulović jednom svojem liku mudro stavlja riječi u usta. Kako je u suštini vrlo jednostavna igra poprimila militantne značajke?
Hajduk nije izoliran slučaj kluba koji je nastao u ludom entuzijazmu i iskričavoj nadi da će postati ponos grada i države, da će proslaviti junačko ime po svijetu. Poslanje mu je tim teže što je na nogometnoj karti svijeta (a bogme i na geografskoj) završio u malom gradu male države s mnogo talenata i mnogo korupcije. Da ne zapadnemo u mitomaniju i iskrivljavanje povijesnih i socioloških činjenica te elementarne kronologije (boljka od koje se još (ne)uspješno liječe neki naši prvoligaši), treba priznati da nije sve uvijek bilo tako čisto i bijelo kao Hajdukov dres. Daleko od toga da sitni interesi i veliki novci svojedobno nisu bacali ljagu na klub, no sad kad se smeće pomelo ne pod tepih, nego daleko od poljudskoga praga, sad je više nego ikada slatko navijati za narodni, demokratski, naš klub.
Današnji Hajduk nosi mladost, i to je ono što mu daje poseban čar. Mladost je luda i nepredvidljiva, ponekad gadno zabrlja, no kad pogodi, učini to bolesno dobro, rekli bi neki kolege mdash; europski. Hajduk postiže golove za koje se pitamo hoće li se ikad više i pod kojim okolnostima ponoviti, Hajduk i prima golove čiju bizarnost ponekad ni usporena snimka ne može iznova dočarati, ali neka! Neka i toga! Izabrali smo put, očito teži, pa idemo sad ponosno tim putom! Predvidljivost je dosadna, a dosada je, uz nezalaganje, prvo što će zdrava nogometna publika osuditi.
I dok se nogometnomdash;nenogometne oluje i dalje valjaju, nadam se da dosta sjevernije od domovine u nešto svježijoj klimi ovi novi borbeni momci odrađuju trening, a misli im nisu zaokupljene nepravdama koje bujaju, ni kiksevima koji se događaju, ni sad već bizarnim čudima, vratnicama, penalima i ždrjebovima koji neke perolakom blagoćom pomiluju, a neke u stratu izbace iz igre. Igra, igra i samo igra. Dobro, i Torcida. Dok ih te dvije misli nose mdash; hajdučka igra i neponovljiva Torcida mdash; nema straha. I kad nisu na Poljudu, oni koji dođu k njima gdje god igrali, nose sa sobom i taj naš mali dio svemira, naš gradić, naš Poljud, naš klub, našu vjeru i naš spas. I nema tog politikanstva, nema te sportske (ne)sreće, nema toga vrag… pardon, UEFAmdash;e, koja može naštetiti toliko sjajnom dijelu svemira. Pa da su od Istre popili deset komada i još pet kroz uši od Belupa, nikakve to veze nema. Nije klub cipela da ga promijeniš nakon što se izliže šjola. Pa da se sve raspadne, da popucaju špigete, prsti iskoče, đon otpadne mdash; ideš dalje, i ideš ponosno, makar i bos.
Magdalena Mrčela
